Krka časopis br. 6

ČASOPIS EPARHIJE DALMATINSKE "KRKA" br. 16

SADRŽAJ:

Istorija dalmatinske eparhije; 1. Hrišćanstvo u Dalmaciji do diobe crkava; 2. Pojava Srba i pravoslavlja; u sjevernoj Dalmaciji; 3. Pod Mlečanima i Turcima; 4. Crkveni život pod Turcima; 5. Borba za očuvanje pravoslavlja pod Mletačkom vlašću; 6. Dalmatinska eparhija; Zvanično saopštenje povodom neosnovanih medijskih napada na episkopa dalmatinskog G.G. Fotija i Eparhiju dalmatinsku;Vijesti iz Eparhije

IZDVAJAMO IZ SADRŽAJA:

ISTORIJA DALMATINSKE EPARHIJE

1. HRIŠĆANSTVO U DALMACIJI DO DIOBE CRKAVA

Hrišćanstvo je doprlo u Dalmaciju već u apostolsko doba. Apostol Pavle sam kaže da je propovijedajući stigao čak do Ilirika (Rim. 15, 19), a za svoga učenika Tita veli da je otišao na propovijed u Dalmaciju (2. Tim. 4, 11). Blaženi Jeronim, porijeklom Dalmatinac, takođe govori o Pavlovoj propovijedi u Iliriku, a Epifanije Kiparski opet tvrdi da je apostol Luka (možda kao pratilac Pavlov) učestvovao u evangelizaciji Dalmacije, Galije, Italije i Makedonije. Predanje o radu apostola Pavla u Dalmaciji je ostalo i dalje živo. Dalmatinski istoričar Ivan Lucijus (+1679) zabilježio je i konkretniji podatak kako se apostol Pavle prolazeći kroz Dalmaciju zaustavio kod grada Burnuma, nedaleko današnjeg Kistanja, blizu rijeke Ticijus (današnje Krke), što ukazuje na postojanje jedne hrišćanske opštine u ovom kraju već u apostolsko doba. To nas podsjeća na katakombe nad kojima je kasnije sagrađen manastir Krka u kome je po Lucijusovom kazivanju na nekoj dasci bio urezan slovenski zapis o ovom boravku apostola Pavla u Dalmaciji. I visovački franjevac, istoričar Vinjalić, piše sto godina poslije Lucijusa da su se ,,u manastiru sv. Arhanđela, u kome danas kaluđeri žive, nalazili napisani dotični stihovi na slovenskom jeziku u spomen boravljenja u tome mjestu apostola Pavla.” Predanje o boravku apostola Pavla u Dalmaciji pominje i Alberto Fortis u svom putopisu. Ova tradicija dobila je i svoj likovni izraz u jednoj slici koja se nekad nalazila u manastiru Krki, a prikazivala je apostola Pavla kako propovijeda Dalmatincima obučenim u narodne nošnje.

U toku prvih triju vijekova uhvatilo je hrišćansgvo u Dalmaciji korijena i pored gonjenja za vrijeme koga su i ovdje zapisana mnoga imena mučenika, od kojih je ostao u naročitom poštovanju sv. Domnio, Dujmo, episkop solinski, koji je stradao u Dioklecijanovom gonjenju početkom 4. vijeka. Poslije Milanskog edikta (313.) hrišćanstvo je i u Dalmaciji rapidno krenulo naprijed i uskoro na sceni crkvenih zbivanja vidimo mnoge značajne predstavnike dalmatinske crkve. Pored romanskih kolonija u Primorju se tada pojavljuju i grčke kolonije, koje jačaju naročito otkako je Dalmacija, najprije privremeno (437.), a poslije propasti zapadnog rimskog carstva (476.) definitivno došla pod vlast Vizantije, odnosno Istočnog rimskog carstva. Od vremena cara Justinijana (527-565) te grčke kolonije postaju i rasadnici grčke kulture o čemu svjedoče mnogi spomenici od Ravene pa niz čitavo jadransko primorje. Po primorskim gradovima služi se u hrišćanskim crkvama na latinskom, ali i na grčkom jeziku, naročito u mjestima gdje su bile jače grčke kolonije.

Razvoj hrišćanske crkve u Dalmaciji bio je ozbiljno ometen dolaskom Slovena, Srba i Hrvata, koji su zajedno sa Avarima mnoge oblasti na Balkanskom poluostrvu opustošili, mnoge gradove razrušili i crkvenu organizaciju razorili. O geografskom smještaju Srba i Hrvata na ovom području daje najraniju sačuvanu informaciju vizantijski car-istoričar Konstantin Porfirogenit (945 -959): ,,Od rijeke Cetine počinje zemlja Hrvatska i pruža se prema Primorju do granice Istre... a prema Cetini i Livnu graniči sa Srbijom.” Ovo Porfirogenitovo kazivanje usvojili su, ili na osnovu drugih izvora utvrdili, i naši stariji istoričari. I Lucijus veli da su Hrvati zauzeli dio Dalmacije od Istre do Cetine, a Srbi dalje na jug do Drača. To usvaja i Mavro Orbin, Andrija Zmajević, Rački, Ljubić, Miklošić i drugi. Naposljetku, to potvrđuje i činjenica da je Hum odvajkada bio u sastavu srednjevjekovne srpske države, a sjeverna Dalmacija je ulazila u sastav hrvatske države, koja je od 1102. ušla u personalnu uniju sa Ugarskom. U primorskim gradovima prevladavalo je romansko stanovništo. Ono se tu i na ostrva sklonilo sa kopna pred slovenskom stihijom.

Hristijanizacija doseljenih Hrvata i Srba počela je već od doseljenja, ali je napredovala sporo. Strani, latinski i grčki bogoslužbeni jezik bio je tome najveća smetnja, jer je pored nerazumijevanja rađao podozrenje i strah da strani propovjednici ne bi bili eksponenti stranih sila, franačke ili vizantijske države. Treba, naime, naglasiti da je 732. godine vizantijski car Lav III Isavrijanac, da bi se osvetio papi zbog protivljenja njegovoj ikonoboračkoj politici, oduzeo ispod papine jurisdikcije Siciliju, Donju Italiju i cio Ilirik, a s njime i cijelu Dalmaciju i Prevalis, te ih potčinio carigradskom patrijarhu. Tako je stvoren princip da se granice carigradske patrijaršije podudaraju sa granicama vizantijske države. Dok se tako carigradska patrijaršija našla pod zaštitom vizantijske države, papa se stavio pod zaštitu franačkog kralja Pipina malog, čijeg će sina Karla Velikog 800. g. birati za rimskog cara. Karlo je uskoro osvojio sjevernu Dalmaciju, što je utvrđeno i Ahenskim mirom (812.), kada su Vizantiji ostala od sjeverne Dalmacije samo ostrva Krk, Cres, Lošinj i Rab i gradovi Zadar, Trogir i Split. Tim područjem upravljao je carski namjesnik ili prokonzul (strateg) sa sjedištem u Zadru, koji je poslije razorenja Salone ostao sve do 1918. glavni grad sjeverne Dalmacije. Tada su franački misionari pokrstili dalmatinske Hrvate, čiji je knez priznavao vrhovnu vlast furlanskog markgrofa i franačkog kralja.

Hrvati su s vremenom uspjeli da asimiliraju avarske i romanske ostatke, da se otresu franačke i vizantijske vlasti i da stvore svoju državu koja je trajala od 9. do 12. vijeka. Primorski gradovi, iako više nisu bili onako nezavisni kao pod Vizantijom, ipak su zadržali svoja osnovna municipijalna prava. Tako je ostalo i poslije 1102, kad je Hrvatska ušla u personalnu uniju sa Ugarskom. Ta unija nije uticala na etničko stanje u Dalmaciji. Romansko stanovništvo u primorskim gradovima miješalo se sa hrvatskim i prilično se asimiliralo, dok su se ostaci ilirsko-keltskih plemena na kopnu povlačili pred Hrvatima u planinske krajeve i zbog geografskih uslova i nesigurnosti odavali se mahom nomadskom stočarskom načinu života. Njih su još Vizantinci nazivali Mavrovlasima (Crni vlasi), pa su to ime usvojili kasnije i Sloveni, Hrvati i Srbi. I Mlečani su ih zvali Murlaki ili Morlaki. Kasnije, kad se oni budu sasvim asimilirali sa Hrvatima i Srbima, neće ovaj naziv više imati etnički značaj, već će označavati onaj dio dalmatinskog stanovništva, koji se po planinskim predjelima dalmatiskog kopna bavi stočarskim načinom života.

Kad je Ugarska, stupivši u zajednicu sa Hrvatskom, izbila na Jadransko more, našla je opasnog takmaca u Mletačkoj Republici. I jedna i druga sila željela je da pridobije uza se dalmatinske gradove, ali su oni uglavnom ljubomorno čuvali svoje autonomije, i ma koliko da su izražavali uzajamno rivalstvo, bili su solidarni u otporu prema strancima. Oni su čuvali svoj regionalni dalmatinski patriotizam (dalmatinizam) i ponosili se njime.

U crkvenom životu hrvatske Dalmacije prevladala je u 10. i 11. vijeku latinština. Ćirilo-metodska glagoljica i ćirilica nisu mogle da se održe, jer su njima pisane bogoslužbene knjige vizantijskog obreda, dok je ovdje od ranije ušao u upotrebu latinski jezik, kako u opštem životu, tako i u crkvi i obredima. Otpor latinštini od strane nižeg sveštenstva i mnogih episkopa na čelu sa ninskim episkopom Grgurom završio se neuspjehom. Latinaši su pobijedili, te je na splitskom saboru 1060. konačno zabranjeno služenje na slovenskom jeziku i rukopolaganje za sveštenike onih lica koja ne znaju latinski. Kako je to bilo baš u vrijeme konačnog rascijepa između istočne i zapadne crkve (1054.), poslužilo je to pojačanju razlika izmeću Hrvata koji su sada, po sili zaključaka lateranskog i ovog splitskog sabora, uveli latinštinu, i Srba koji su se služili ćirilicom i njome pisali prevode bogate vizantijske bogoslužbene i bogoslovske literature, a bogosluženje vršili na slovenskom jeziku po grčkom obredu. Srbi ostadoše u istočnoj, grčkoj hrišćanskoj sferi, a Hrvati u zapadnoj, latinskoj. Ne bi u tome bilo naročitog zla po naše narode da je etnička granica bila jasna i kroz vijekove stabilna. Sa njenim pomjeranjem i miješanjem Srba i Hrvata, kao pripadnika istočne i zapadne crkve, dolazilo je do uzajamnog trvenja, koje su spoljni politički faktori često potpirivali i dovodili do otvorenog antagonizma, tako štetnog i po Srbe i po Hrvate. Podjela crkava je po naše narode posebno fatalan događaj, jer je granica između podijeljenih crkava i oštrica svih aspiracija, prozelitizama i antagonizama kao oštro sječivo kroz vijekove ranjavalo naše nacionalne organizme. Naši neprijatelji su to do maksimuma koristili.

2. POJAVA SRBA I PRAVOSLAVLjA U SJEVERNOJ DALMACIJI

U vremenu kad su Hrvati priznali Kolomana za svog kralja (1102.) granice hrvatskog kraljevstva, kako piše Šišić, ,,tekle su otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i sredši Vrbas, zatim na donju Bosnu do ušća u Savu i pravcem povučenim između današnjeg Broda i Donjeg Miholjca do Drave, pa uz Dravu do štajersko-kranjskog pograničnog gorja otkuda se spuštala na more kod Rijeke; od većih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis.” Sjeverna Dalmacija će tako već početkom 13. vijeka postati tromeđa na kojoj su se sukobljavali interesi hrvatsko-ugarske države, zatim Bosne i naposljetku Srbije, koja je vladala susjednim Humom.

Hrvatskoj je postepeno ojačalo plemstvo i potpuno se razvio feudalni sistem. Krajem 13. vijeka naročito se ističu dvije plemićke porodice, Frankopani u Modruškoj županiji i Šubići u Bribirskoj. Pavle Šubić (+1312.) je čak dobio nasljedno bansko dostojanstvo i gotovo suvereno vladao na području od Gvozda (Kapele) do Cetine. On je čak uspio da svoju vlast proširi i na jedan dio Bosne, te se od 1299. nazivao ,,ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne.” Kad je Pavle u borbi za podvrgavanje pojedinih bosanskih oblasti poginuo od ,,bosanskih jeretika”, naslijedio ga je u banskom dostojanstvu najprije brat Mladen I (1302—1304), a zatim sin Mladen II (1305—1322). Dalje širenje vlasti hrvatskog bana u zapadnoj Bosni zaustavio je bosanski ban Stjepan I Kotromanić (1290—1310), zet srpskog kralja Dragutina, koji je kao ,,sremski kralj” (1284—1316) upravljao i sjeveroistočnom Bosnom i po riječima njegova biografa, arhiepiskopa Danila, ,,mnoge od jeretika bosanske zemlje obrati u hrišćansku vjeru i krsti ih.” Tako je zapadna Bosna bila u političkoj i teritorijalnoj zajednici sa Dalmacijom, a istočna sa Srbijom.

Ovakvo političko stanje imalo je znatnih posljedica po vjerski i crkvenn život na ovom području. U zapadnoj Bosni, koja je sada bila u političko-teritorijalnoj zajednici sa Dalmacijom, postojale su uporedo ,,crkva bosanska” i pravoslavna. Hum, koji je kratko vrijeme bio pod vlašću Šubića, u crkvenom pogledu ulazio je u sastav svetosavske Žičko-pećke arhiepiskopije. Sve je to omogućilo da i sjeverna Dalmacija, usljed kretanja vojske i migracije stanovništva, dođe u dodir sa pravoslavljem i da ga upozna. Ivan Lucijus, pisac dalmatinske i hrvatske istorije, piše kako su se Srbi iz Bosne krajem 13. vijeka, za vrijeme bana Mladena, počeli da doseljavaju u Dalmaciju. Oni su najprije služili kao vojnici u Mladenovim dalmatinskim gradovima, a zatim su se spuštali u ravnice i zajedno sa Hrvatima obrađivali polja. Druga seoba Srba u sjevernu Dalmaciju dogodila se, po kazivanju starih pisaca, 1305. godine, a kasnije ih je bilo sve više.

U to vrijeme pojavljuje se u sjevernoj Dalmaciji i prvi srpski pravoslavni manastir, Krupa pod Velebitom. Zapisana tradicija kaže da je to bilo 1317. godine. Predanje dalje kaže da su manastir sagradili dobjegli kaluđeri bosanskog manastira Krupe uz materijalnu pomoć srpskog kralja Stefana (Milutina) i sljedećih dvaju kraljeva (Dečanskog i Dušana) i uz pomoć naroda. Ovi su kraljevi, prema predanju, otkupili manastiru neke zemlje, koje su kaluđeri kasnije umnožili, pa ih sačuvali za vrijeme Turaka, koji su manastiru potvrdili pravo na uživanje ovih zemalja.

Osnivalje ovog pravoslavnog manastira van nemanjićke države, na području koje je za Nemanjiće bilo od velike važnosti, moralo je razumljivo da zainteresuje vladare iz ove dinastije. Sa vjerskog gledišta, ne začuđava njihova želja da pomognu ovim malim srpskim naseljima u zadovoljavanju njihovih vjerskih potreba, a sa političkog gledišta - trebalo je da ovaj manastir veže odvojene Srbe za nemanjićku državu i srpsku arhiepiskopiju. Car Dušan će 1347, svakako iz političkih razloga, udati svoju sestru Jelenu za Mladena III Šubića, koji je tada bio gospodar Skradina, Klisa i Omiša. Mladen je bio vrlo ugledan i moćan feudalac i mogao je dobro da posluži političkim interesima carevine na ovoj strani, a on je opet, bez sumnje, bio sretan što je dobio za šuraka tada najmoćnijeg vladara na Balkanu. U vremenu kad su se na ovom području borili za prevlast Mlečani i Mađari, ovaj brak je bio poželjan i Šubićima i Dušanu. Međutim, Mladen je umro već 1. maja 1348. i Jelena je ostala sa tek rođenim sinom Mladenom IV među samim neprijateljima. Mladenovog posjeda htjeli su da se domognu i Mlečani i Mađari i Nelipići, pa i srodnici iz porodice Šubića. Nesretnoj mladoj udovici pomogao je brat, srpski car Dušan, koji je poslao svoje vojničke posade u sestrine gradove. U Klis je došao Dušanov njemački najamnički starješina Palman, a u Skradin Đuraš sin Ilijin, rodom iz Zete, praćen sinovima i sinovcima.

Iako pojava srpske princeze, njenih dvorjana i srpskih carskih posada u dalmatinskim gradovima nije značila naročitu promjenu u vjerskom i crkvenom životu ovog rimokatoličkog područja, ipak je činjenica da je u to vrijeme usljed učestalih migracija Srba iz Bosne bilo sve više srpskih oaza u ovoj oblasti i da se 1350. ovdje pojavljuje i drugi srpski manastir, Krka, i to baš inicijativom Jeleninog duhovnika Ruvima i njenom materijalnom pomoći, o čemu detaljno govori Končarevićev ljetopis. Nije bez značaja da se naglasi da su osnivači manastira sv. Arhanđela u Krki bili kaluđeri koji su došli iz manastira sv. Arhanćela, koji je u Jerusalimu podigao srpski kralj Milutin. Od polovine 14. vijeka sve češće su migracije pravoslavnih Srba iz Bosne u sjevernu Dalmaciju. Smještaj ovih doseljenika zadavao je mnogo brige dalmatinskom banu Nikoli Seču, ali je uzbudio i papu Grigorija DžI, koji je 1372. i 1373. upozoravao bosanske franjevce na ove ,,pravoslavne Vlahe”, koji se sa granica Bosne i Krbave šire prema Primorju.

Ovo doseljavanje pravoslavnih Srba iz Bosne u Dalmaciju pojačano je poslije Tvrtkovog osvajanja Dalmacije i južne Hrvatske do Velebita (1390.), otkad se on počeo da naziva ,,kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Končarević je u svom ljetopisu zapisao da ,,kralj Stefan Tvrtko bjaše orudije Božijago promisla radi utverždenija našeja svjatija pravoslavnija vjeri v našem otečestviji”. U njegovo vrijeme sagrađena je crkva Vaznesenja Hristova (Sveti Spas) na izvoru rijeke Cetine. Tada se spominju i pravoslavne crkve u Klisu i Bribiru. Srbi, doseljeni iz Bosne, sagradili su na Cetini manastir Dragović (1395.). Ova naselja su na prelasku iz 14. u 15. vijek stalno jačala zbog dolaska sve novih i novih grupa doseljenika iz Bosne, u koju su učestali turski upadi i učinili Bosnu vrlo nesigurnim područjem. Tako se poslije turskog upada u Bosnu 1397. iselilo dosta Srba iz Bosne u Dalmaciju. Jedna od tih grupa naselila se u Kninskom polju, Golubiđu, Pađenama i Polači. Mletački admiral Petar Loredan pominje 1423. ,,srpske vazale” kao podanike obrovačkog dvorca, za koje veli da su još od 1392. nastanjeni na mjestu gdje se nalazi selo Žegar.

Tvrtkovi nasljednici nisu mogli da zadrže upravu nad sjevernom Dalmacijom, već su je morali predati ponovo hrvatsko-ugarskom kralju. Međutim, česte smjene na ovom prijestolu i neprestane bune i nemiri imali su sudbonosne posljedice i po Dalmaciju. Hrvatsko-ugarski kralj Vladislav Napuljski, videći da se u ovako burnim vremenima neće moći da održi na prijestolu, odluči se na vrlo podlo djelo. ,,Poslije duljih pregovora i sramotnog cjenkanja proda u julu 1409. za 100.000 dukata grad Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, kao i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju, Mletačkoj Republici. I tako se eto Venecija, koja se za čitave borbe mudro držala po strani, najvećma okoristi dugotrajnim građanskim ratovima u Hrvatskoj i Ugarskoj, ugnijezdivši se taj put u Dalmaciji trajno do svoje propasti (1797.)” (Šišić).

Kralj Sigismuid se uzalud trudio da povrati Dalmaciju od Mlečana. Njemu je ostalo samo primorje od Istre do Obrovca, Kninska krajina, Vrlika, Sinj, Klis, dio Zagorja (između Trogira, Šibenika i Drniša), Petrovo Polje, Promina i Miljevci. Mlečani su držali obalu sa gradovima: Zadar, Nin, Novigrad, Vrana, Ostrovica, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Omiš, Kotor i Budva. Taj svoj posjed Mlečani su zadržali stalno, dok je mađarsko područje postepeno palo pod Turke.