Krka časopis br. 2

ČASOPIS EPARHIJE DALMATINSKE "KRKA" br. 2

SADRŽAJ:

Božićna riječ episkopa Fotija; Učenje svetog Grigorija Palme o čoveku; Posljedice grijeha; Smisao posta; Božićni običaji; Psovka je loš znak; Sevastijan Jović - zaslužnik i mučenik; Svečano i radosno; Ponovo "Pravila" Nikodima Milaša; Duhovni centar "Nikodim Milaš"; Sto godina čekanja; Dan za sjećanje; Crkva u nestalom gradu; Okupljanje oko crkve; Obnova na 430. godišnjicu; "Prepodobni Andrej Rubljov" u Šibeniku; Sportaši sa svojim svetinjama; Ipak vjeronauka za pravoslavne; Vjerujem u Boga, ljudi se bojim; Mirko Korolija i njegov kraj; Ikona i nestvorena svjetlost; Priložnici; Služenje njegovog preosveštenstva; Adresar.

IZDVAJAMO IZ SADRŽAJA:

BOŽIĆNA RIJEČ EPISKOPA FOTIJA

Evo nas i ove godine pred vitlejemskom pećinom i kolijevkom Bogomladenca Isusa Hrista. Velika i nadumna tajna rođenja Boga Logosa desila se u skromnoj vitlejemskoj pećini, koja od tog trenutka, jednom za svagda, postaje centar svijeta – mjesto slave Božije i mjesto utjehe svim bogotražiteljima kroz istoriju.
Rođenje Hristovo je praznik nebozemne radosti u kojoj zajedno učestvuju anđeli i sveti, a i svaka bogoljubiva ljudska duša ozarena svjetlošću vitlejemske zvijezde. Slično trojici Mudraca sa istoka, koji su došli da se poklone Bogodjetetu Isusu Hristu, i mi smo pozvani da se poklonimo i prinesemo darove novorođenome Caru nebeskom.
Koje i kakve darove, možda se pitate. Zar nije ono što smo od Boga po dobru ove godine učinili naš veliki dar Bogomladencu?
Ako smo gladnog nahranili, žednog napojili, bolesnog posetili, zar nismo time dar Bogu prinijeli?
Ako smo životom svojim Boga proslavljali, živeći sveto i bogougodno, zar nismo time zlato vrline prinijeli?
Ako smo Crkvu Božiju ljubili i svojom revnošću ukrašavali Dom Gospodnji, zar nismo time bogougodnu žrtvu prinijeli?
Ako smo stradanje braće svoje u nevoljama vidjeli, i svojim djelom ih utješili, zar nismo time samom Hristu dobro učinili?
Eto, Bogomladenac Hristos na svoju bezgraničnu ljubav od nas ljudi takve darove očekuje. Zato je Božić i praznik pred kojim provjeracamo svoju vjeru i sve ono što smo kao stvorenja Božija i sinovi Božiji dužni da činimo.
Neka bi Gospod, i opet i opet, dao da mir i radost ovog praznika ispune naše domove i naše duše, te da se možemo svojim životom priključiti horovima anđela u slavoslovljenju božićne himne:

Slava na visini Bogu i na zemlji, mir među ljudima dobra volja!

Svim vjernicima Srpske Pravoslavne Crkve i svim bogoljubivim dušama željnim vitlejemske utjehe i radosti novorođenog Bogomladenca Isusa Hrista, želimo srećan Božić i pozdravljamo ih drevnim pozdravom:

Hristos se rodi!

Vaistinu se rodi!

Arhimandrit Platon
POSLJEDICE GRIJEHA

Dejstvo grijeha proizvodi psihološko opredjeljenje, duhovne, i čak fizičke, promjene u prirodi čovjeka. Sve te posljedice, iako mogu biti teoretski predviđene, ne ulaze u namjere čovjeka, koji se nalazi u stanju zanesen grijehom i koji stremi, kako on misli, ličnoj koristi. Stvarnošću u grijehu proizilazi gubitak kako natprirodne, tako i prirodne koristi.
Po učenju Crkve, u grijehu je narušeno jedinstvo čovjeka s Bogom kao izvorom života. Svojim slobodnim samoopredjeljenjem čovjek je presjekao svoje učešće u blagodatnim dejstvima Svete Trojice, lišio se bliskosti Božanstvene svjetlosti, postao stran blagodati Svetoga Duha, obukao se u debelo i grubo tijelo i našao se u tiranskoj vlasti svojih sopstvenih strasti. U duhovno - tjelesnoj prirodi čovjeka proizašao je nepovratni proces razdora i razjedinjenja duhovnog i tjelesnog života. Fizička smrt se javlja neizbježnom posljedicom tog razjedinjenja.
Čovjekovo gubljenje prirodnog i natprirodnog blaga treba smatrati rezultatom prvorodnog grijeha. Uporedo s gubljenjem natprirodne blagodati, čovjek je zajedno s prvorodnim grijehom naslijedio fizičku nemoć svoje prirode. Lični grijeh usugubljava tu nemoć, čini da se zlo lakše ostvaruje, a dobro teže. Ipak, ostajući nepovređen u grijehu, dar transcedentalne slobode dozvoljava svakom čovjeku da ponovo ostvari svoju empirijsku slobodu i postupi u situaciji moralnog izbora tako kako on to hoće. Fizička nemoć čovjekove prirode i njena sklonost prema grijehu uopšte ne isključuje mogućnost prirodnih sila da streme prema dobru.
Kod svakog čovjeka čistota i cjelomudrije javljaju se nasušnim i dragocenim prirodnim bogastvom, kojega bi gubljenje predstavljalo nenadoknadivu štetu. Gubljenje nevinosti do zakonog braka ili uvreda tuđe časti, predstavljaju jedan od najužasnijih moralno i crkveno-kanonskih prestupa, koji se po svojim subjektivno - psihološkim posljedicama može uporediti sa izgnanjem iz prvobitnog raja.
No glavnom posljedicom grijeha javlja se gubljenje čovjekovog natprirodnog blaga, lišavanje plodova spasonosne blagodati koja saopštava čovjeku darove duhovnog svijeta , radosti, ljubavi i slobode.
Gubljenje blagodatnih darova vodi ličnost prema otuđenju u oblasti međuličnosnih odnosa i prema unutrašnjemu objedinjenju , koje čovjek , u slučaju obuzetosti strašću gordosti, pokušava kompenzirati putem dostignuća vanjskog prevazilaženja nad svima koji ga okružuju. Zato otuđenje ličnosti i osjećaj suparništva takođe treba smatrati važnom posljedicom grijeha.
Ako se jedna od moralnih zadaća čoveka javlja kao prevazilaženje prirodnog egoizma i neprijateljstva , to nije ništa drugo nego smetnja ostvarenju te zadaće i odvlačenje na put otuđenja i suparništva.

S ruskog preveo:
arhimandrit Gerasim

Iz ivoševačke parohije
STO GODINA ČEKANjA

Nakon nesretnih zbivanja na prostorima Knina i okoline, pored stradanja i raseljavanja srpskog naroda, dogodilo se i veliko stradanje Crkve, koja je uvijek sa svojim narodom dijelila dobro i zlo. Pored ostalih parohija i hramova, u proteklom ratu je postradala i ivoševačka parohija,za čiji se hram, koji je posvećen prazniku Rođenja Sv. Jovana Krstitelja, vezuje mnogo bitnih događaja kao i poznatih imena Srpske Pravoslavne Crkve.
Danas je ovaj hram filijala pri Drugoj parohiji kistanjskoj, i po ko zna koji put, život u njoj se obnavlja. Naime, sadašnji hram je otpočet graditi početkom 2O. vijeka, na istom mjestu gdje je po predanju postojao hram još u 9. vijeku. Radovi na izgradnji, u to vrijeme, su tekli dobro, ali vrijedne neimare je presjekao početak I svjetskog rata, tako da su za nastavak radova čekali bolja vremena. Radovi su i nastavljeni tako da je tridesetih godina dvadesetog vijeka hram podignut, ali ne i u potpunosti dovršen. Naišla je druga velika nevolja, II svjetski rat, tako da se sa izgradnjom hrama po drugi put stalo.
Nakon rata, u pedeset godina dugoj totalitarnoj vladavini bezbožnog socijalizma, vjerni narod nije smio ni da priđe svome svetom hramu a da time ne ugrozi opstanak sebe i svoje porodice, kamo li da nastavi sa započetom gradnjom. Stoga je hram bez svoga naroda izgledao kao jedna bezoblična neugledna građevina. Ali život Crkve na ovim prostorima se nastavljao i u tim uslovima. U to vrijeme ova parohija je, kao i većina u okolini manastira Krke, bila dodijeljena na opsluživanje sveštenomonasima iz tog manastira koji su svojim trudom i radom pokušavali prebroditi sve nevolje koje je to vrijeme donijelo. Među tim sveštenomonasima je bilo i nekoliko sadašnjih arhijereja Srpske Pravoslavne Crkve, čime se malo koja parohija u SPC može pohvaliti. Tu je svojevremeno službovao sadašnji mitropolit Dabrobosanski Nikolaj (Mrđa) zatim mitropolit Zagrebačko-ljubljanski Jovan (Pavlović), episkop Banjalučki Jefrem (Milutinović), episkop Istočno-američki Mitrofan (Kodić), episkop Šabačko-valjevski Lavrentije (Trifunović), episkop Sremski Vaslije (Vadić), episkop Bihaćko-petrovački Hrizostom (Jević) i episkop Hvostanski Atanasije (Rakita).Svi su oni nesumnjivo ostavili na ovoj parohiji nezbrisive tragove i utrli put mlađim sveštenicima koji su poslije njih dolazili. Neposredno pred početak ovog poslednjeg rata, vjerni narod se počeo osjećati slobodnije i počeo je dolaziti svetom hramu, tako da se nakon skoro pedeset godina pauze nastavilo sa gradnjom hrama. Kao i svaki put do tada, nije se dugo radilo - izbila je nova nevolja.
U avgustu 1995. godine velika većina naroda je, zajedno sa svojim sveštenicima, uslijed ratnog bijesa, napustila Ivoševce. Sadašnje stanje hrama je isto kao i 1995. godine, uz par oštećenja iz poslednjeg rata koja se polako saniraju, tako da hram rođenja Sv. Jovana Krstitelja već treći put u poslednjih sto godina čeka bolja vremena.
U ovom hramu se uprkos svim poteškoćama vrše redovna bogosluženja tako da je ove godine povodom hramovne slave Svetu arhijerejsku Liturgiju služio Njegovo preosveštenstvo episkop Dalmatinski g.g. Fotije, koji je nakon svete Liturgije u prepunoj porti ivoševačkog hrama pozvao prisutni narod, koji je većinom i danas raseljen i samo za vreme praznika posjećuje svoj rodni kraj, da se vrati u što većem broju i da se zajedno sa svojim sveštenicima mole Gospodu da se opet u ivoševačkim dvorištima začuje igra djece koja je odavno prekinuta.
Molimo se i nadamo da će biti po molitvama Njegovog preosveštenstva, i ovim putem pozivamo sve one koji imaju volje i mogućnosti da pomognu obnovu hrama Rođenja Sv. Jovana Krstitelja da se jave nadležnom svešteniku o. Borisu Milinkoviću na adresu ili broj telefona koji su dati na poslednjoj strani ovog časopisa.

jerej Boris Milinković