ČASOPIS EPARHIJE DALMATINSKE "KRKA" br. 24

 

SADRŽAJ:

Roždestvo Hristovo; Evharistijsko viđenje sveta; Časni krst kao simvol i znak Hrista; Crnogorski jezik je jedini strani jezik koji se predaje na srpskom jeziku; Sveti apostol Andrej; Polatinjena Dalmacija (Drugi deo); Vijesti iz Eparhije; Intervju Beogradskoj Politici; Miran povratak i život Hrvatskih građana srpske nacionalnosti od interesa za Republiku Hrvatsku; Priložnici

 

IZDVAJAMO IZ SADRŽAJA

 

POLATINjENA DALMACIJA II DEO

3.
Bio je Manuil prema Dalmatincima osobito milostiv. Arhidj. Toma kaže za njega: erat benignissimus circa omnes sibi subjectos, non tributorum exactor, sed divitiarum suarum liberalissimus distributor. Bili su radi toga u Dalmaciji, a naročito Spljećani, odani tome caru i u svemu mu ugađali. Pokazivali su mu svoju odanost i u tome, što su se prema carevima jednovjernicima ne samo prijateljski ponašali, nego općili s njima i u crkvenim službama. Između drugoga znademo, da je 1171. godine u Spljetu u jednoj crkvi grčkoj, koja je posvećena bila Uspeniju Bogomatere, držana svečana služba u prisustvu Konstantina Sevasta, carskog zapovjednika Dalmacije i Hrvatske (Dalmatiae et Chroatiae) i da je na toj službi bilo mnogo naroda sa prvacima glavnih gradova dalmatinskih, koji su priznavali vlast grčkog cara. Arcibiskupijom spljetskom upravljao je od 1175. godine pobožni arcibiskup Rajnerije. Poznata je naklonost njegova prema pravoslavnoj crkvi, i tu naklonost nije on gajio iz računa ili iz udvornosti prema caru i carigradskoj crkvi, nego iz iskrene odanosti. Milostiva pažnja cara Manuila prema glavnome gradu Dalmacije Spljetu, odlučila je Spljećane, da blagodarnosti svojoj caru izraza dadu naročitim poslanstvom u Carigrad. U tom poslanstvu nekoliko je najuglednijih Dalmatinaca bilo, a na čelu im arcibiskup Rajnerije. Car je najljubaznije primio poslanstvo, i osobito je odlikovao Rajnera za sve vrijeme dok se u Carigradu sa poslanstvom spljetskim bavio, i na odlasku iz Carigrada bogato ga obdario. U Spljetu su obradovani bili uspijehom poslanstva toga svi građani, koji ne propustiše i prema pravoslavnim svojim sugrađanima iskazati ljubav svoju. Između prvih, koji se u tome odlikovahu, bio je sam arcibiskup Rajnerije. Ali na žalost, nije mogao ovaj arcibiskup da i na djelu pokaže ovo, jer malo vremena poslije povratka svoga iz Carigrada, morao je dobri čovjek ovaj podleći mučeničkoj smrti na brdu Mosoru kod Klisa (1180. god.) Usljed toga nastalo je za pravoslavne u Spljetu već teže stanje.
Sa Spljećanima u prijateljstvu su za vrijeme Rajnerija bili i Šibenčani. I ista ona sloboda za pravoslavne, koja je bila u Spljetu, bila je i za pravoslavne Šibenčane. Rajnerijeva smrt bila je uzrokom, da je i za njih poslije toga nastupilo teže doba.
Nije zadarska pravoslavna kolonija sretna bila uživati u ovo vrijeme ono, što su pravoslavni u Spljetu pod vladom vizantijskoga cara Manuila Komnina uživali, premda nema nikakvog podatka, o tome, kao da bi je neko radi vjere pravoslavne uznemiravao. Zadar je bio u to doba pod mletačkom vlašću. Poslije smrti zadarskog biskupa Mike (1137. god.), našljednik njegov Petar, nastojao je svom snagom, da se oslobodi ispod vlasti spljetske arcibiskupije. Radi kratkog života nije u tome uspjeo, ali zato uspjeo je u tome Petrov našljednik, Lampridije. Bio je ovaj Lampridije učen i energičan čovjek, a imao je mnogo moćnih prijatelja. Pomoću tih prijatelja, koji su u Mlecima nastojali, da se povolji težnjama zadarskoga biskupa, Lampridije izradi, da mu je mletačka republika i povoljila. Ovo je, kažu, mletačka republika učinila zato, što je htjela da pokaže Zadranima svoju naklonost, i da ih više sebi priljubi, a također i zato, da se osveti onima u Dalmaciji, koji su naginjali mađarskome kralju. Stvar je svršila time što je isti Lampridije postao arcibiskupom i mitropolitom za sva ona mjesta, u provinciji, koja nijesu bila podvlasna mađarskome kralju, i postao je dakle neodvisan od spljetske arcibiskupije, a papinskom odlukom od aprila 1155. god, bude ova nova zadarska arcibiskupija stavljena pod jurisdikciju gradskog, odnosno, mletačkog latinskog patrijarha.
Ova radnja pomenutih zadarskih biskupa o oslobođenju Zadra od jurisdikcije spljetskog arcibiskupa, koja je trajala nekih trideset godina (1124-1154) za pravoslavnu koloniju zadarsku bila je korisna u toliko, što je ta kolonija slobodna bila u ispovijedanju svoje vjere i vršenju crkvenih obreda. Upliv su također na ovo imali i mletački državni zakoni, koji su prema Grcima uopće snošljivi bili, a također, i to, što je grčka kultura i grčki jezik u Zadru tada u punoj snazi još bio, i što je pravoslavni istočni obred bio u upotrebi i u mnogim crkvama zadarskim, premda i nijesu od carigradskoga, nego od rimskoga patrijarha zavisile. U ostalom ovo mirno stanje pravoslavnih u Zadru nije mnogo trajalo. Prvih godina DžIII vijeka biva nesretni četvrti krstaški rat, koji je imao sve da preokrene za pravoslavne, kako u Carigradu, tako isto i u Dalmaciji.
U Spljetu ovaj se pokret još nije dogodio. Godina 1180. bila je teška godina za pravoslavne u Spljetu. Te je godine prestala vrhovna vlast vizantijskog cara u Dalmaciji, i nastupila apsolutna vlast mađarskoga kralja; a iste godine umro je i dobri arcibiskup spljetski Rajnerije. Čim se ova državna promjena u Dalmaciji dogodila, dogodio se preokret i u javnim odnosima prema pravoslavnima. Poslije pet godina bezvlašća u arcibiskupiji spljetskoj, za koje se vrijeme svakom nedjelu maha davalo, stupio je 1185. god. na arcibiskupski prijesto Petar, fanatični Mađar. Gonjenje pravoslavnih počelo je već bilo za vrijeme bezvlađa. Za vrijeme Petrovo to je gonjenje imalo da dobije i formalni izraz. One iste godine, kad je Petar postao arcibiskupom, držan je bio u Spljetu oblasni sabor, na kome je pod Petrovim predsjedništvom bilo još nekoliko biskupa (trogirski, kninski, ninski i skradinski) i mnogo latinskoga sveštenstva. Pravoslavne su Latini smatrali za jeretike još od vremena glasovitog kardinala Humberta (polovine DžI vijeka), a za jeretike su ih proglasili također za vrijeme prvog krstaškog rata (kraj DžI vijeka). Nijesu smjeli tako ih u Spljetu nazivati za vrijeme vlade cara Manuila Komnina, jer su se bojali državne vlasti, i jer je crkvom spljetskom upravljao savjesni poglavica. Ali obzira već nikakvih imali nijesu da iskale mržnju svoju na pravoslavne, kad je došla mađarska vlada, i kad su spljetskom crkvom počeli mađarski arcibiskupi da upravljaju. Između prvih predmeta na pomenutom Petrovom saboru, raspravljano je bilo o pravoslavnima i njihovoj crkvi, te jednodušno budu proglašeni za jeretike i kao takvi predati anatemi. Ujedno bude ustanovljeno, da se pomoću svjetovne vlasti imaju progoniti svi, ma gdje se našli u oblasti spljetske arcibiskupije, koji spominju na crkvenim službama ime carigradskoga patrijarha. Na osnovu riječi ove krasne saborske naredbe, moglo bi se držati, da je grčkih pravoslavnih kolonija bilo osim Spljeta (Zadra, Šibenika i Makarske) još i u svima onim eparhijama, kojih su biskupi na saboru bili i zagovarali istu naredbu, dakle i u Kninu, i u Ninu, i u Skradinu, i u okolinama tih mjesta, ali o tim kolonijama odnosni podatci nama su nepoznati.
Papa Urban III u novembru 1186. godine potvrdio je zaključke toga sabora, koji su se od tada već počeli i izvađati. A da su ih Latini morali i bezobzirno izvađati, može se zaključiti iz toga, što se ovaj sabor u Spljetu držao upravo one godine, kada su Latini činili ona svetogrdna djela u pravoslavnim crkvama Soluna.
Malo godina kašnje biva spomenuti četvrti krstaški rat. Krstaši osvoje 1202. god. Zadar, a 1204. god. Carigrad. Šta su ti krstaši počinili u Carigradu sa pravoslavnim narodom i pravoslavnim crkvama, kazali smo. A da nijesu drukčije mogli postupati ni u Dalmaciji, pojmljivo je samo po sebi. Jedni su i isti ljudi bili: bezakonici u Carigradu, pa bezakonici i u Zadru.
Prelaskom pravoslavnog patrijaršeskog prijestola iz Carigrada u Nikeju prekinuta je bila, bar za ovo doba, mal ne svaka crkvena veza između pravoslavnih grčkih kolonija u Dalmaciji i vaseljenskim patrijarhom. Ovo su ujedno priječili i neprestani ratovi, što su se na istoku vodili; a znali su to vještački da zapriječe i latinski dalmatinski biskupi, samo da bi konačno odcijepili pravoslavne u Dalmaciji od središta pravoslavlja. Grčki sveštenici, što su se od prije zatekli u Dalmaciji, samostalno su sad tu vršili pastirsku službu svojim jednovjernicima. Nadošla je uz to ova nevolja za pravoslavne u Dalmaciji, i ne samo u Dalmaciji, nego i u Dubrovniku i Boki Kotorskoj, a isto i u Bosni.

iz knjige: ep. Nikodim Milaš,
Pravoslavna Dalmacija

 

 

 

* КОНТАКТ -:_:- KONTAKT *
:  :  :
Copyright 2004, 2005 SPC - Dalmatinska Eparhija.

Designed by SeRGio