ČASOPIS EPARHIJE DALMATINSKE "KRKA" br. 47

 

SADRŽAJ:

Hristos voskrese; Krst svoj i Krst Hristov; Seobe kao psihološki i antropološki problem; Diana Budisavljević; Najstarije crkve u Dalmatinskom Kosovu; Nemaština koči povratak; Uputstvo vernima povodom popisa stanovništva u aprilu 2011. godine; Sveto učilište na obali Krke; Vijesti iz eparhije.

 

IZDVAJAMO IZ SADRŽAJA

DIANA BUDISAVLjEVIĆ

 

Diana Budisavljević je u potpunosti zaboravljena. Zaboravljena je bila od strane Jugoslavije, zaboravljena je od strane Hrvatske, Srbije, Austrije, zaboravili su je Hrvati, Srbi, njeno ime ne stoji ni u jednom udžbeniku istorije, nijedna ulica ne nosi njeno ime, nikada nije dobila nikakvo priznanje.

 

To je žena koja je lično organizovala spašavanje pravoslavne/srpske dece iz ustaških logora smrti. Računa se da je spasila 12 000 dece. Tako nešto niko nikada i nigde nije uradio. Nije radila sama: s njom je radilo oko stotinak ljudi, humanista sa srcem i hrabrošću, Hrvata, Srba, Nemaca, Austrijanaca. Ova plamenita žena okupila je sestre Crvenog križa Hrvatske, lekare i drugo zdravstveno osoblje, kao i veći broj uglednih pojedinaca iz raznih oblasti života. Među njima su bili i Kamilo Bresler, Jana Koh, Tatjana Marinić, Majka Dragica Habazin, Vladimir Broz, Velimir Deželić, Ante Dumbović, supruga prof. Becića, akademskog slikara, Bajo Omičkus, trgovac, Bojanić, trgovac, D. Vidaković. arhitekt. Žene su šile su košuljice, zarubljivale pelene, pomagale danju i noću u negovanju dece. Ne treba zaboraviti da se radi o Zagrebu tokom 1941, 1942 i 1943. godine. Akciju spasavanja malih logoraša životom je platilo JEDANAEST Dianinih saradnika. Ubili su ih isti oni koji su ubijali i decu u kolevkama.

 

„Tijekom vožnje nisam se u vagonu mogla maknuti, kako ne bih na nekog nagazila. Veća su djeca stalno sjedila na noćnim posudama, a mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dječjih glista. Nastojala sam koliko sam mogla djecu premještati kako bi ih izvadila iz blata. Pred jutro, na stanicama su dolazili ljudi, vidjeli jad, dodavali nam vode. Prilikom duljih zaustavljanja zdrava djeca su izlazila iz vagona. Sestre su se iscrpile spuštajući djecu iz vagona i dižući ih opet natrag. Mnogi vagoni nisu imali stepenicu. Kod slabih u zadnja dva vagona, nije se moglo ni pomišljati da ih se vadi iz vagona. Uspjela sam dobiti grablje, tako da sam barem mogla izbaciti gliste. Činilo se da prije nego što neko dijete umre gliste napuštaju tijelo, jer prema jutru, kako su mi neka djeca bivala slabija, čitava su klupka glista napuštala tijelo .

 

„Ovo je završetak 388 dnevničkih beleški Diane Budisavljević u kojima je detaljno opisivala sve užase dečije bolnice ulogoru Stara Gradiška. Dnevnik je vodila na nemačkom jeziku od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. godine. Opisivala je sva vređanja, prepreke, odbijene molbe, požrtvovani rad nekih časnih sestara. U beleškama su i opisi dece za koju je znala da će za koji sat umreti, bol majki koje su se odvajale od dece da bih nekako spasle. Strašni su opisi ove male pravoslavne dece kojima vise debela creva, koji su puni glista i insekata. Najveći deo njih je već bio izgubio roditelje, očevi su odvedeni u Jasenovac gde su ih sačekali maljevi i kame, a majke ili direktno ubijene ili deportovane u Nemačku na rad. Tako su nestajali i poslednji stanovnici Kozare.

 

Diana Budisavljević, rođena Obekser, rodila se i završila školu u Insbruku u Austriji. Udala se za Julija Budisavljevića koji je bio profesor hirurgije. Julije je 1919. Gdine po dolasku u Zagreb osnovao Zavod za hirurgiju pri Medicinskom fakultetu. I Diana i Julije su pripadali visokim zagrebačkim krugovima.

 

Odmah na početku rata, po osnivanju NDH-a i logora u Loborgradu Diana počinje da pomaže žene i decu. Zajedno sa dr inž. Markom Vidakovićem i inž. Đurom Vukosavljevićem organizuje pomoć u hrani, lekovima, odeći i obući pravoslavnoj deci i njihovim majkama. Među njima se nalazilo i mnogo siročadi kojima su neposredno pre toga oba roditelja bila ubijena. Mnoga deca bila su jednostavno oduzeta. Zahvaljujući svom austrijskom poreklu, vezama i poznanstvu sa nemačkim oficirom von Kocijanom, koji se zalagao za zatočene pravoslavce, uspela je da oslobodi ogroman broj mališana. I ne samo to, mnogo je bilo važno i to što su ona i njeni pomagači sve vreme vodili spisak pravih imena i prezimena dece - da se poreklo ne bi zaboravilo ako deca prežive. Bila je svesna da će mnoga od ove dece biti zaboravljena i izgubljena. Trudila se kako god je moguće da stvori kartoteku sa podacima - i stvorila je spisak 12 000 dece.

 

Ovako kaže Diana:

 

„Za neke od preostalih sam uspjela dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol."

 

Diana se skoro pet godina borila danonoćno za spas dece. Želela je i pokušala da spašava i jevrejsku decu ali nije uspela nijedno dete da spasi jer sudbina jevrejske dece bila u potpunosti zapečaćena. Nijedno dete nije smelo preživeti. I nijedno nije - ako nije bilo sakriveno kod dobrodušnih i hrabrih Hrvata ili bosanskih muslimana.

 

U prvo vreme najveći broj zatočenika Loborgrada su bile Jevrejke sa decom, a na drugom mestu su bile pravoslavke. Jevrejska opština Zagreba je imala dozvolu da pomaže zatočenike hranom, a Srpkinjama i njihovoj deci nije imao ko da pomogne.

 

U Jasenovačkim logorima i sabiralištima, krajem juna 1942. godine, bilo je zatočeno ono 23.000 srpske dece, koja si istrgnuta iz naručja majki bila izložena uništenju na najsuroviji način.

 

Ovako kaže u dnevniku:

 

„23. listopada 1941.

 

Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. ... Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini ... U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.

 

6. veljače 1942.

 

Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.„

 

Pokrenula je Akciju i posle već nekoliko meseci počelo je transportima žena i dece za Srbiju ili u Zagreb u u Zavod za gluhonijeme na Josipovcu. Time je sigurne smrti spasila mnogo srpske dece.

 

Kasnije počinju progoni na Kordunu, Baniji, logor Stara Gradiška, rasformiranje ženskog logora u Đakovu - odakle su sve Jevrejske i Srpkinje odvedene u Jasenovac, tu je i Mlaka, Gornja Reka...

 

 

U svojim beleškama piše o svemu onome što se dešavalo u Jasenovcu, u logorima Mlaka, Jablanac, u kancelarijama Kvaternika, nadbiskupa Stepinca, Artukovića, kao i advokata, službenika, lekara, u kancelarijama Crvenog Križa Hrvatske, Karitasa.

 

 

Osnivaju se dečiji domovi u Sisku, Jastrebarskom i prihvatna stanica u Jeronimskoj dvorani. U leto 1942. Spašava 5000 pravoslavne dece. Tokom jeseni iste godine dolazi hiljade dece iz Bosne zbog gladi.

 

Kako su osnovani i kako su radili domovi za djecu u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu, prihvatna stanica u Jeronimskoj dvorani. Na njezinu inicijativu pokrenuta je djelatnost kolonizacije koju je u cijelosti preuzeo Caritas, pa je tako u ljeto 1942. kolonizirano 5000 pravoslavne djece, na jesen velik broj djece koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, te izbjeglice iz cijele zemlje, sve do povratnika iz logora u Italiji. U nemogućnosti da nabavi mleko u Hrvatskoj, doprema velike količine iz Švajcarske. Zajedno sa Ivankom Džakulom i dalje radi na kartoteci pravoslavne dece. Odmah po oslobođenju kartoteku je preuzela OZNA u Zagrebu.

 

 

 

Evo šta kaže Diana:

 

„Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom posebnih oznaka za djecu. Zovem gđicu Kogoj i predlažem g. Madjeru da im ona u Ministarstvu pomaže tako dugo dok se netko ne uvježba u radu s kartotekom. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece (...) No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo (...) Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže."

 

Tako je i bilo.

 

Rad na sređivanju Dianinih dnevnika je trajao 10 godina. U isto vreme (i još uvek) traje rad na traganju za dokumentacijom o stradanju dece u ustaškim logorima i sabirnim centrima kao i rad na traganju za popisima dece koji su urađeni od strane Antifašističkog fronta žena koji je sadržavao kako popise dece tako i popise porodica koje su usvojile tu decu.

 

Posle rata neumorno je radila na stvaranju socijalne službe u Hrvatskoj. Radila je u potpunosti u smislu Konvencije o pravima deteta koju su Ujedinjene nacije donele mnogo godina kasnije.

 

Diana Budisavljević preminula 1978. u Insbruku potpuno zaboravljena

 

 

 

 

* КОНТАКТ -:_:- KONTAKT *
:  :  :
Copyright 2004, 2005 SPC - Dalmatinska Eparhija.

Designed by SeRGio