ČASOPIS EPARHIJE DALMATINSKE "KRKA" br. 7

IZDVAJAMO IZ SADRŽAJA:

Sveti Makarije Veliki
O našem vaskrsenju

1. U tugama, u stradanjima, u trpljenju, u vjeri, sakrivena su obećanja, i slava, i posjedovanje nebeskih dobara, kao što je plod sakriven u bačenom u zemlju pšeničnom zrnu, ili u drvetu koje, kada se kalemi, podnosi izvjesnu povredu ili poniženje. I tada se pokazuje da odjeća ima ljepotu, i slavu i mnogostruki plod, kao što veli i Apostol: „Kroz mnoge nevolje valja nam ući u Carstvo nebesko“ (DA 14, 22). I Gospod veli: „Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje“ (Lk. 21, 19). I opet: „U svijetu ćete imati nevolju“ (Jn. 16, 33). Jer je potreban trud, revnost, trezvenost, velika pažnja, vatrenost i istrajnost u molitvi Gospodu, da bismo se mogli izbaviti od želja za zemaljskim, da bismo mogli izbjeći zamke i mreže slasti, oluje svijeta, nalete zlih duhova, i tačno doznati sa kakvom su trezvenošću i živahnošću vere i ljubavi svetitelji još ovde sticali nebesku riznicu, tj. silu Duha u dušama svojim, koja je zalog Carstva. Jer, blaženi Apostol Pavle, izražavajući se o nebeskoj riznici, tj. o blagodati Duha, i opisujući prekomjerne nevolje, i u isto vrijeme pokazujući šta svaki treba da ište i šta da stekne, veli: „Jer, znamo da, kada se zemaljska naša kuća tijela razori, imamo zgradu od Boga, kuću nerukotvorenu, vječnu na nebesima“ (II Kor. 5, 1).

2. Treba, dakle, svaki da se podvizava i trudi pomoću svih vrlina da stekne onu kuću i da vjeruje da se ona stiče ovdje. Jer, ako se razori naša kuća tijela, mi imamo drugu kuću, u kojoj bi nastavala duša naša. „Da se obučeni, ne goli nađemo“ (II Kor. 5, 3), tj. ne goli od opštenja i zajednice sa Duhom Svetim, u Kojem se jedino može odmarati vjerna duša. Zato oni koji su u istini i sili hrišćani, čvrsto se nadaju i raduju izlazeći iz tijela, jer imaju onu kuću nerukotvorenu, a kuća je ova — s i l a Duha koja obitava u njima. Ako se razori kuća tijela, oni se ne plaše, jer imaju nebesku kuću Duha, i onu netruležnu slavu, koja će u Dan vaskrsenja i proslaviti kuću tijela, kao što Apostol kaže: „Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih, oživeće i smrtna tjelesa naša Duhom Svojim koji živi u nama“ (Rim. 8, 11). I još: „Da se i život Isusov javi na smrtnom telu našem“ (II Kor. 4, 11). I još: „Da život, veli, proždere ono što je smrtno“ (II Kor. 5, 4).

3. Podvizavajmo se, dakle, vjerom i dobrodeteljnim životom ovdje, da bismo stekli onu odjeću, da se ne bismo mi, obučeni u tijelo, onda goli našli, jer inače neće biti tada ničega što će u onaj Dan proslaviti tijelo naše. Jer, svaki, ukoliko se vjerom i marljivošću udostoji da postane zajedničar Duha Svetoga, utoliko će se i tijelo njegovo proslaviti u onaj Dan. Ono što je sada duša sabrala unutra u sebe, tada će se otkriti i pokazati van tijela. Kao što drveta poslije zime, kada ih iznutra zagrije nevidljiva moć sunca i vjetrova, izrastaju i proizvode iz sebe kao odjeću — lišće, cvjetove, plodove, a tako isto u to vrijeme iz ljedara zemlje niče poljsko cvijeće, i njima se pokriva i oblači zemlja, i trava kao ljiljani, za koje Gospod reče: „Ni Solomon u slavi svojoj ne obuče se kao jedan od njih“ (Mt. 6, 29).

4. Tako je za sve bogoljubive duše, tj. za prave hrišćane, prvi mesec — Ksantik, zvani April, koji je dan Vaskrsenja, u koji se silom Sunca Pravde izvodi iznutra slava Duha Svetoga, što pokriva i zaodijeva tijela svetih, ona slava koju su imali unutra u dušama sakrivenu. Jer, što duša sada ima u sebi, tada će se to ispoljiti na tijelu. Ovaj je mjesec, velim, prvi među mjesecima godišnjim. On donosi radost svoj tvari. On, raskravljujući zemlju, oblači gola drveta. On donosi radost svima životinjama. On pokazuje veselost svima. On je za hrišćane prvi mjesec Ksantik, tj. vrijeme vaskrsenja, u koje će se tela njihova proslaviti neiskazanom svjetlošću, koja je još od sada u njima skrivena, tj. silom Duha, koji će im tada biti odjeća, hrana, piće, veselje, radost, mir, ukras, život vječni. Jer, će tada za njih Duh Božanstva, Koga su se još od sad udostojili primiti, postati cjelokupnom ljepotom svjetlosti i nebeske krasote. . .

5. Blaženi Mojsije slavom Duha, koja je pokrivala lice njegovo, u koje niko od ljudi nije mogao da gleda, pokazao nam je primjer kako će se pri vaskrsenju pravednih proslaviti tijela svetih onom slavom koju se još sada udostojavaju duše svetih i vjernih imati unutra u sebi, u unutarnjem čovjeku. Jer je rečeno: „Mi koji otkrivenim licem (tj. unutarnjim čovjekom) gledamo slavu Gospoda i, preobražavamo se u to isto obličje iz slave u slavu“ (II Kor. 3, 18). Isto tako rečeno je za Mojsija: „Četrdeset dana i četrdeset noći hljeba ne jede i vode ne pi“(11 Mojs. 34, 28). Nemoguće bi bilo tjelesnoj prirodi da toliko živi bez hljeba, da se nije hranila duhovnom hranom, a ovom hranom još se sada duše svetih nevidljivo hrane od Duha. . .

6. Treba, dakle, svaki od nas da se podvizava, da se trudi, da upražnjava sve vrline, da vjeruje i moli Gospoda da mu unutarnji čovjek još sad postane učesnik te slave, i da duša postane zajedničar Duha, da bismo, očistivši sebe od mrlje poroka, i pri vaskrsenju imali u šta obući svoja tijela naga, da bismo čime imali pokriti sramotu njihovu, da bismo ih imali čime oživotvoriti i na vjekove upokojiti u Carstvu nebeskom, jer će, kao što veli sv. Pismo, Hristos sići sa neba i vaskrsnuti sva plemena Adamova, sve od veka usnule, i razdijeliće ih na dva dijela, i one koji imaju Njegov znak (tj. pečat Duha), nazvavši ih Svojima, postaviće s desne strane Sebe. Jer, veli, „ovce Moje slušaju glas Moj“ (Jn. 10 27) i „znam Svoje i Moje mene znaju“ (Jn. 14). I tada će se njihova tijela za dobra djela obući božanskom slavom, i biće ispunjeni slavom Duha, koju su još ovdje imali u dušama. I tako ćemo, proslavljeni božanskom svetošću i uzneseni na nebesa na susret Gospodu, kao što je pisano „svagda s Gospodom biti“ (I Sol. 4, 17), carujući s Njim u beskrajne vjekove vjekova.

7. A da li će pri vaskrsenju vaskrsnuti svi dijelovi tijela? Bogu je sve lako, tako je i obećao. No, ljudskoj nemoći i razumu ovo izgleda kao nemoguće. Jer, kao što je Bog, uzevši prah i zemlju, načinio prirodu tijela kao neku drugu prirodu, nesličnu zemlji, i načinio mnogo vrsta tvari, kao što su — kosa, koža, kosti i žile, i kao god što igla, bačena u oganj, mijenja boju i pretvara se u oganj, ali se priroda gvožđa ne uništava, nego ostaje, tako će i pri vaskrsenju tijela vaskrsnuti, i „dlaka neće propasti“, kao što je pisano (Lk. 21, 18), i sve će postati svjetlozračno, sve će se u svjetlost i oganj pogruziti i pretvoriti, ali ne rastvoriti se, kao što neki govore, i postati oganj, tako da ne ostane pređašnja priroda. Jer, Petar ostaje Petar, i Pavle — Pavle, i Filip — Filip; svaki, ispunivši se Duhom, ostaje u svojoj sopstvenoj prirodi i suštini. A ako rečeš da se priroda rastvorila, onda više nema Petra ili Pavla, već u svemu i svuda Bog, i niti oni koji odlaze u geenu osjećaju kaznu, niti oni koji odlaze u Carstvo osjećaju dobročinstvo.

8. Zamisli baštu koja ima raznovrsna rodna drveta — tu su kruška, jabuka i vinograd sa rodom i lišćem. No, desi se da se i bašta i sva drveta i lišće pretvore i promijene u drugu prirodu, i sve pređašnje postane svjetlozračno. Tako će se i ljudi izmijeniti pri vaskrsenju i svi će članovi tijela njihovog postati sveti i svjetlozračni. Zato ljudi Božiji treba da pripreme sebe za borbu i podvig. Kao što hrabar mladić na udarce koji mu se nanose odgovara udarcima i izdržava borbu, tako i hrišćani treba da podnose nevolje, i spoljašnje i unutrašnje borbe, da bi, podnoseći udarce, pobjeđivali trpljenjem. Gdje je Duh Sveti, tamo kao sjenka prati gonjenje i borba. Vidiš kako su Proroci, mada je u njima dejstvovao Duh, uvijek bili gonjeni od svojih sunarodnika. Vidiš kako je Gospod, koji je Put i Istina, bio gonjen ne od drugog naroda, nego od svojih, od svoga sopstvenot plemena Izrailjevog bio gonjen i raspet. Isto tako i Apostoli, jer je od vremena krsta Duh Utješitelj prešao i uselio se u hrišćane.. .

9. Kao što mnogi svjetilnici, napunjeni jednim uljem, ne daju često istu svjetlost, tako i darovi po različitim dobrim djelima imaju različno svijetljenje blagoga Duha. Ili, kao što u gradu u kome žive mnogi stanovnici, koji upotrebljavaju jedan isti hljeb i jednu istu vodu, jedni su — muževi, drugi odojčad, jedni — djeca, a drugi — starci, i među njima je velika razlika i nesličnost.. . tako razmišljaj da će i, pri vaskrsenju mrtvih, oni koji vaskrsnu, različitom slavom biti proslavljeni i označeni po vrijednosti dobrih djela, po zajednici Duha Božjeg, koji je još ovde obitavao u njima. To znače reči Apostolove „zvijezda se od zvijezde razlikuje u slavi“.

10. Svaka duša koja se ovdje revnošću i vjerom, po sili i nesumnjivosti blagodati, udostojila da se potpuno obuče u Hrista, i koja se sjedinila sa nebeskom svjetlošću prečistoga Lika, sada se u suštini poučava u poznanju nebeskih tajni; a u veliki Dan vaskrsenja, i tijelo njeno, proslavljeno tim istim nebeskim Likom slave, i, kao što je pisano, uzneseno na nebesa (I Sol. 4, 17), i udostojeno da postane slično tijelu slave Njegove, imaće vječno i sunasledno sa Hristom Carstvo. . .

11. Bogoliki obraz Duha, koji je još sada kao utisnut u duše Svetih, učiniće i tijelo njihovo po spoljašnjosti bogolikim i nebeskim, a pokrivalo svjetskoga duha, koje pokriva duše poročnih i grešnih, i koje je gordošću strasti učinio - avaj meni! - i sam um pomračenim i bestidnim, pokazaće se i tijelo po spoljašnjosti pomračenim i ispunjenim svakim sramom.

Sv. Nikolaj Žički
ZNAK KRSTA

Simbol hrišćanske vere je vazda bio i biće Krst, jer je on znak našeg spasenja u Gospodu Isusu Hristu, koji je na zemlju došao da za nas strada i bio raspet na Krstu. Kada želimo da nešto posvetimo Isusu Hristu, koristimo Krsni znak. Zato Krst nalazimo na crkvama, na Svetome Jevanđelju, na barjacima, na grobovima preminulih. Kada spojimo tri prsta desne ruke, to je kao da ispovedamo: Verujem u Boga, jednoga u Trojici; u Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetoga Duha; ne u jedno lice, već u tri, ne u trojicu Bogoea, nego u Jednoga. Savijanjem ostala dva prsta desne ruke prema dlanu ispovedamo: Verujem da je Spasitelj naš, Isus Hristos, koji je u isto ereme Bog istiniti i Čovek istiniti, dakle Bogačovek, došao na zemlju radi našeg spasenja.

Kada prilikom osenjivanja znakom Krsta izgovaramo reči: Uime Oca, i Sina, i Svetoga Duha. Amin, mi na jasan način ikazujemo da pripadamo samo Gospodu Bogu i da služimo Njemu jedinome. Bog je uvek blizu nas, jer je On sveprisutan. On nas uvek vidi, jer On vidi sve. Za vreme molitve, međutim, mi smo naročito bliski Bogu: stojimo pred Njim, obraćamo Mu se, a On nas sluša. Zbog toga se u molitvi češće osenjujemo znakom Krsta, naročito pre i posle svake molitve.

Krstimo se i kada ulazimo u hram, kada se priližavamo svetinji, pri celivanju ikone, kao i mnogo puta za vreme crkvenih obreda.

Krstimo se ujutru, da bismo dobili Božji blagoslov za taj dan, uveče, da bismo od Njega izmolili zaštitu za noć, u svim važnim trenucima u životu: kada smo u opasnosti, u žalosti, u radosti, pre nego započnemo bilo kakav posao, da bi na dobro ispalo, pre jela, da bi bilo od Boga blagosloveno i da bismo Mu zahvalili. Kada se krstimo znakom Krsta, ne smemo to nikada činiti užurbano i nehajno. Onima koji se prekrste na brzinu, ne razmišljajući, koji mehanički samo mahnu rukom po prsima Sveti Jovan Zlatousti poručuje: Demoni likuju kad vide to bezumno mahanje. S druge strane, znak Krsta učinjen pravilno, sa verom i strahopoštovanjem, odagnava demone, stišava grešne strasti, privlači Božju blagodat i daje nam snagu da činimo dobra dela. Ne smemo senikada stideti krsnog znaka, da se ne bi Hristos postideo nas. Iskustvo Hrišćana svih vremena, a naročito onih u prvim vekovima, govori nam da u rukama imamo snažno oružje u obliku Krsnog znaka.

Žalosno je, stoga, što taj znak ne koristimo baš mnogo u ovim našim vremenima. Nikada do sad nisu deca Božja bila suočena sa toliko brojnim i nezajažljivim neprijateljima. Oni prete sa svih strana, ne samo mačem i ognjem, već lažnim filosofijama, gordošću intelekta, verskom nezainteresovanošću, materijalizmom, komotitetom. Teže je nama danas boriti se čitavog života protiv ovakvih neprijatelja, nego što je bilo starim Hrišćanima zadobiti slavu velikomučenika za nekoliko trenutaka borbe u amfiteatru. Ako je prvim Hrišćanima, učenim od strane apostola i njihovih neposrednih naslednika, često osenjivanje znakom Krsta bilo neophodno, zar nije i nama, još u većoj meri? Osenjujmo se što češće znakom Krsta, kao što su to činili naši očevi u veri.

Sv. Nikolaj Žički ZNAK KRSTA

Sv. Nikolaj Žički
ZNAK KRSTA