Istorija

2. POJAVA SRBA I PRAVOSLAVLjA U SJEVERNOJ DALMACIJI

U vremenu kad su Hrvati priznali Kolomana za svog kralja (1102.) granice hrvatskog kraljevstva, kako piše Šišić, "tekle su otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i sredši Vrbas, zatim na donju Bosnu do ušća u Savu i pravcem povučenim između današnjeg Broda i Donjeg Miholjca do Drave, pa uz Dravu do štajersko-kranjskog pograničnog gorja otkuda se spuštala na more kod Rijeke; od većih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis.” Sjeverna Dalmacija će tako već početkom 13. vijeka postati tromeđa na kojoj su se sukobljavali interesi hrvatsko-ugarske države, zatim Bosne i naposljetku Srbije, koja je vladala susjednim Humom.

U Hrvatskoj je postepeno ojačalo plemstvo i potpuno se razvio feudalni sistem. Krajem 13. vijeka naročito se ističu dvije plemićke porodice, Frankopani u Modruškoj županiji i Šubići u Bribirskoj. Pavle Šubić (+1312.) je čak dobio nasljedno bansko dostojanstvo i gotovo suvereno vladao na području od Gvozda (Kapele) do Cetine. On je čak uspio da svoju vlast proširi i na jedan dio Bosne, te se od 1299. nazivao ,,ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne.” Kad je Pavle u borbi za podvrgavanje pojedinih bosanskih oblasti poginuo od ,,bosanskih jeretika”, naslijedio ga je u banskom dostojanstvu najprije brat Mladen I (1302—1304), a zatim sin Mladen II (1305—1322). Dalje širenje vlasti hrvatskog bana u zapadnoj Bosni zaustavio je bosanski ban Stjepan I Kotromanić (1290—1310), zet srpskog kralja Dragutina, koji je kao ,,sremski kralj” (1284—1316) upravljao i sjeveroistočnom Bosnom i po riječima njegova biografa, arhiepiskopa Danila, ,,mnoge od jeretika bosanske zemlje obrati u hrišćansku vjeru i krsti ih.” Tako je zapadna Bosna bila u političkoj i teritorijalnoj zajednici sa Dalmacijom, a istočna sa Srbijom.

Ovakvo političko stanje imalo je znatnih posljedica po vjerski i crkvenn život na ovom području. U zapadnoj Bosni, koja je sada bila u političko-teritorijalnoj zajednici sa Dalmacijom, postojale su uporedo ,,crkva bosanska” i pravoslavna. Hum, koji je kratko vrijeme bio pod vlašću Šubića, u crkvenom pogledu ulazio je u sastav svetosavske Žičko-pećke arhiepiskopije. Sve je to omogućilo da i sjeverna Dalmacija, usljed kretanja vojske i migracije stanovništva, dođe u dodir sa pravoslavljem i da ga upozna. Ivan Lucijus, pisac dalmatinske i hrvatske istorije, piše kako su se Srbi iz Bosne krajem 13. vijeka, za vrijeme bana Mladena, počeli da doseljavaju u Dalmaciju. Oni su najprije služili kao vojnici u Mladenovim dalmatinskim gradovima, a zatim su se spuštali u ravnice i zajedno sa Hrvatima obrađivali polja. Druga seoba Srba u sjevernu Dalmaciju dogodila se, po kazivanju starih pisaca, 1305. godine, a kasnije ih je bilo sve više.

U to vrijeme pojavljuje se u sjevernoj Dalmaciji i prvi srpski pravoslavni manastir, Krupa pod Velebitom. Zapisana tradicija kaže da je to bilo 1317. godine. Predanje dalje kaže da su manastir sagradili dobjegli kaluđeri bosanskog manastira Krupe uz materijalnu pomoć srpskog kralja Stefana (Milutina) i sljedećih dvaju kraljeva (Dečanskog i Dušana) i uz pomoć naroda. Ovi su kraljevi, prema predanju, otkupili manastiru neke zemlje, koje su kaluđeri kasnije umnožili, pa ih sačuvali za vrijeme Turaka, koji su manastiru potvrdili pravo na uživanje ovih zemalja.

Osnivalje ovog pravoslavnog manastira van nemanjićke države, na području koje je za Nemanjiće bilo od velike važnosti, moralo je razumljivo da zainteresuje vladare iz ove dinastije. Sa vjerskog gledišta, ne začuđava njihova želja da pomognu ovim malim srpskim naseljima u zadovoljavanju njihovih vjerskih potreba, a sa političkog gledišta - trebalo je da ovaj manastir veže odvojene Srbe za nemanjićku državu i srpsku arhiepiskopiju. Car Dušan će 1347, svakako iz političkih razloga, udati svoju sestru Jelenu za Mladena III Šubića, koji je tada bio gospodar Skradina, Klisa i Omiša. Mladen je bio vrlo ugledan i moćan feudalac i mogao je dobro da posluži političkim interesima carevine na ovoj strani, a on je opet, bez sumnje, bio sretan što je dobio za šuraka tada najmoćnijeg vladara na Balkanu. U vremenu kad su se na ovom području borili za prevlast Mlečani i Mađari, ovaj brak je bio poželjan i Šubićima i Dušanu. Međutim, Mladen je umro već 1. maja 1348. i Jelena je ostala sa tek rođenim sinom Mladenom IV među samim neprijateljima. Mladenovog posjeda htjeli su da se domognu i Mlečani i Mađari i Nelipići, pa i srodnici iz porodice Šubića. Nesretnoj mladoj udovici pomogao je brat, srpski car Dušan, koji je poslao svoje vojničke posade u sestrine gradove. U Klis je došao Dušanov njemački najamnički starješina Palman, a u Skradin Đuraš sin Ilijin, rodom iz Zete, praćen sinovima i sinovcima.

Iako pojava srpske princeze, njenih dvorjana i srpskih carskih posada u dalmatinskim gradovima nije značila naročitu promjenu u vjerskom i crkvenom životu ovog rimokatoličkog područja, ipak je činjenica da je u to vrijeme usljed učestalih migracija Srba iz Bosne bilo sve više srpskih oaza u ovoj oblasti i da se 1350. ovdje pojavljuje i drugi srpski manastir, Krka, i to baš inicijativom Jeleninog duhovnika Ruvima i njenom materijalnom pomoći, o čemu detaljno govori Končarevićev ljetopis. Nije bez značaja da se naglasi da su osnivači manastira sv. Arhanđela u Krki bili kaluđeri koji su došli iz manastira sv. Arhanćela, koji je u Jerusalimu podigao srpski kralj Milutin. Od polovine 14. vijeka sve češće su migracije pravoslavnih Srba iz Bosne u sjevernu Dalmaciju. Smještaj ovih doseljenika zadavao je mnogo brige dalmatinskom banu Nikoli Seču, ali je uzbudio i papu Grigorija DžI, koji je 1372. i 1373. upozoravao bosanske franjevce na ove ,,pravoslavne Vlahe”, koji se sa granica Bosne i Krbave šire prema Primorju.

Ovo doseljavanje pravoslavnih Srba iz Bosne u Dalmaciju pojačano je poslije Tvrtkovog osvajanja Dalmacije i južne Hrvatske do Velebita (1390.), otkad se on počeo da naziva ,,kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Končarević je u svom ljetopisu zapisao da ,,kralj Stefan Tvrtko bjaše orudije Božijago promisla radi utverždenija našeja svjatija pravoslavnija vjeri v našem otečestviji”. U njegovo vrijeme sagrađena je crkva Vaznesenja Hristova (Sveti Spas) na izvoru rijeke Cetine. Tada se spominju i pravoslavne crkve u Klisu i Bribiru. Srbi, doseljeni iz Bosne, sagradili su na Cetini manastir Dragović (1395.). Ova naselja su na prelasku iz 14. u 15. vijek stalno jačala zbog dolaska sve novih i novih grupa doseljenika iz Bosne, u koju su učestali turski upadi i učinili Bosnu vrlo nesigurnim područjem. Tako se poslije turskog upada u Bosnu 1397. iselilo dosta Srba iz Bosne u Dalmaciju. Jedna od tih grupa naselila se u Kninskom polju, Golubiđu, Pađenama i Polači. Mletački admiral Petar Loredan pominje 1423. ,,srpske vazale” kao podanike obrovačkog dvorca, za koje veli da su još od 1392. nastanjeni na mjestu gdje se nalazi selo Žegar.

Tvrtkovi nasljednici nisu mogli da zadrže upravu nad sjevernom Dalmacijom, već su je morali predati ponovo hrvatsko-ugarskom kralju. Međutim, česte smjene na ovom prijestolu i neprestane bune i nemiri imali su sudbonosne posljedice i po Dalmaciju. Hrvatsko-ugarski kralj Vladislav Napuljski, videći da se u ovako burnim vremenima neće moći da održi na prijestolu, odluči se na vrlo podlo djelo. ,,Poslije duljih pregovora i sramotnog cjenkanja proda u julu 1409. za 100.000 dukata grad Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, kao i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju, Mletačkoj Republici. I tako se eto Venecija, koja se za čitave borbe mudro držala po strani, najvećma okoristi dugotrajnim građanskim ratovima u Hrvatskoj i Ugarskoj, ugnijezdivši se taj put u Dalmaciji trajno do svoje propasti (1797.)” (Šišić).

Kralj Sigismuid se uzalud trudio da povrati Dalmaciju od Mlečana. Njemu je ostalo samo primorje od Istre do Obrovca, Kninska krajina, Vrlika, Sinj, Klis, dio Zagorja (između Trogira, Šibenika i Drniša), Petrovo Polje, Promina i Miljevci. Mlečani su držali obalu sa gradovima: Zadar, Nin, Novigrad, Vrana, Ostrovica, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Omiš, Kotor i Budva. Taj svoj posjed Mlečani su zadržali stalno, dok je mađarsko područje postepeno palo pod Turke.