Istorija

4. CRKVENI ŽIVOT POD TURCIMA

Crkveni život pravoslavnih Srba doseljenih u Dalmaciju od 14. do 17. vijeka razvijao se u skladu sa političkim i ostalim okolnostima na ovom području. Prvu brigu o doseljenim pravoslavnim uskocima (,,morlacima” ili ,,vlasima”) vodili su u kontinentalnom dijelu Dalmacije sveštenici i kaluđeri koji su zajedno sa pojedinim migracionim grupama prelazili ovamo, dok su oni malobrojniji Srbi po dalmatinskim primorskim gradovima pritjecali pod duhovno staranje grčkih sveštenika, koji su bili parosi često brojnih grčkih kolonija po dalmatinskim gradovima. Kasnije su uz grčke parohe postavljani i srpski kapelani, koji su za svoje vjerne mogli da služe na crkvenoslovenskom jeziku.

Naročiti značaj u crkvenom i vjerskom životu dalmatinskih Srba imala su njihova tri manastira nastala u samom početku doseljavanja Srba u ove krajeve. Oni su kao centri pravoslavnog vjerskog i crkvenog života bili i geografski ravnomjerno raspoređeni. Dok je za Ravne Kotare i kraj pod Velebitom bio duhovni centar manastir Krupa, imala je Bukovica svoj manastir Krku, a Cetinska krajina - Dragović. Krka je ubrzo stekla najveći ugled među ovim manastirima, kako zbog toga što je njen postanak vezan za ličnost Jelene sestre cara Dušana, tako i zbog svog centralnog geografskog položaja u ovim naseljima. Nadzor nad ovim manastirima vršilp su obližnji episkopi, zetski i hercegovački, a kasnije dabrobosanski. Krčki iguman je u crkvenom životu Dalmacije imao prvenstvo časti među sveštenstvom, a u narodu poseban ugled. Narod je imao učešća u njegovom izboru. To nam pokazuje primjer krčkog jeromonaha Simeona. Njega su predstavnici sveštenstva i naroda izabrali za igumana, na osnovu čega ga je proizveo u taj čin zetski mitropolit Josif i izdao mu o tome na Veliku Gospojinu 1454. sinđeliju u kojoj veli da je uvažio ,,jednodušnoje izbranije vsego svjaščenstva i blagočestivago naroda”. Sinđelija jasno ukazuje na to da ovaj iguman nije imao da upravlja samo svojim manastirom, već i okolnim narodom na što ga mitropolit ovlašćuje. Po blagoslovu ovog episkopa podizane su po Dalmaciji mnoge crkve: 1450. crkva sv. Nikole u Kuli Atlagića, 1456. sv. Đurđa u Pađenama, 1458. sv. Petra i Pavla u Polači i 1458. sv. Stevana u Golubiću. Oko 1468. podignuta je crkva sv. Đurđa u Kninskom Polju, a 1467. crkva sv. Arhanđela Gavrila u Miranjama. Između 1524. i 1537. podignute su mnoge crkve naročito u Bukovici.

Ovakvo stanje neredovne crkvene jurisdikcije ostalo je i prvih decenija po padu Dalmacije pod Turke (1540.). Obnova Pećke patrijaršije (1557.) donijela je i crkvenom životu u Dalmaciji sređenije stanje. Briga o crkvi u Dalmaciji bila je od strane Patrijaršije povjerena dabrobosanskom mitropolitu, koji je svoje sjedište prenio iz manastira Banje u Dabru u manastir Rmanj na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije. Zato se u titulaturi dabrobosanskih mitropolita do nedavna održala i titula ,,egzarh cijele Dalmacije”. Kako su ovi krajevi pod Turcima bili podijeljeni na dva sandžakata, kliški i lički (ovome je sjedište bilo u Kninu), dabrobosanski su mitropoliti, da bi označili svoju jurisdikciju nad ovim krajevima, nazivali sebe često i ,,kliški i lički”. Za vrijeme dabrobosanskog mitropolita Varlaama osvećena je 1567. crkva sv. Đurđa u Smokoviću, a 1571. rukopoložio je on dva mlada kaluđera, Venijamina i Danila i poslao po njima nekoliko antiminsa i dosta bogoslužbenih knjiga za dalmatinske crkve. Varlaamov nasljednik, mitropolit Simeon, naziva se u jednoj svojoj poslanici mitropolit ,,dabrobosanski, fojnički, kliški i dalmatinski”. Njegov nasljednik, Gavrilo Avramović ,,mitropolit bosanski i kliški i lički”, kao egzarh pećkog patrijarha za Dalmaciju, mnogo se brinuo za napredak dalmatinske crkve. On piše bratstvu manastira Dragovića i pita koliko bi trebalo sveštenika za sav okolni narod, ali upozorava da ne bi trebalo rukopolagati mnoge već samo one koji su sposobni za svešteničku službu. Mitropolit Gavrilo je 1578. postavio igumana manastira Krke za upravitelja crkvenih poslova u Dalmaciji, koji ima da upravlja u njegovo ime i njega o svim potrebama dalmatinske crkve da izvještava. Zbog toga je manastir dobio nekoliko obližnjih parohija radi svoga lakšeg izdržavanja i oslobođenje od plaćanja godišnjeg doprinosa mitropolitu. U vrijeme mitropolita Aksentija (1589-1601), koji je obišao velik broj dalmatinskih crkava, vladala je u Dalmaciji još uvijek glad, zbog koje su petorica kaluđera manastira Dragovića 1585. napustili svoj manastir. Otišli su čak u Mađarsku i tamo u Baranji osnovali manastir Grabovac. Mitropolit je 1590. zatekao u Dragoviću samo starog kaluđera Petronija i dva mlađa kaluđera.

Nemirno vrijeme patrijarha Jovana (1592-1614) u kome su podizani ustanci protiv Turaka od Banata do Peći i Hercegovine, vrijeme kad su spaljene mošti Svetog Save (1594.), nije ostavilo ni Dalmaciju na miru. Pod uticajem vremena i dogaćaja, neki splitski plemić Bovani Alberti pomoću senjskih uskoka preote 1596. od Turaka Klis, ali za kratko, jer su ga Turci već poslije dva mjeseca povratili i gorko se svetili na dalmatinskim hrišćanima. Tada je velik dio Srba iz okoline Klisa i ostalih mjesta Dalmacije napustio svoja ognjišta i odselio u Gorski Kotar. Ti Srbi su tada naselili Gomirje, Vrbovsko i Moravice. Sa njima je pošlo i nekoliko kaluđera iz manastira Krke, koji su 1602. osnovali u tom kraju manastir Gomirje.

Novi pećki patrijarh Pajsije (1614-1648) imao je težak zadatak da crkvi, politički kompromitovanoj pred Turcima, povrati njihovo povjerenje. Zato se on nije povodio za agentima zapadnih sila i rimske kurije, već je nastojao da prividnom političkom lojalnošću prema Turcima odvrati njihov gnjev i omogući crkvi što mirniji život i aktivnost. On nastoji da podigne u narodu prosvjetu, njeguje nacionalnu kulturu i tradicije, piše knjige i opravlja stare, daje inicijativu da se one čuvaju i prepisuju, a crkve da se živopišu i uljepšavaju. On je pisac žitija i službe posljednjem srpskom caru Urošu. U duhu njegove politike, a nastojanjem dabrobosanskog mitropolita Teodora i trudom krčkog igumana Joakima osnovana je u manastiru Krki 1615. prva do sada poznata škola za spremanje svešteničkog podmlatka. U to vrijeme, ili nešto malo ranije, živopisana je crkva manastira Krupe. Taj živopis je izradio Georgije Mitrofanović, tada najbolji srpski slikar, koji je svojim freskama proslavio manastir Moraču i hilandarsku trpezariju.

Međutim, Turci su i dalje vršili veliki teror nad narodom i manastirima. Zato su dragovićki kaluđeri 1619. napustili svoj manastir i otišli u Grabovac za svojom ranijom braćom, te im je manastir opustio. I Krupa je uskoro doživjela veliku tragediju. Turci su 1620. došli u manastir radi pljačke, ali im se kaluđeri odupru. To razdraži Turke te manastir potpuno opljačkaju i zapale, jedan kaluđer pogibe a ostali se razbjegoše na razne strane. Tek 1642. vratiše se preživjeli kaluđeri u svoj manastir, koji je bio potpuno pust i zarastao u grmlje. Manastir Krka spasavao se mitom sve do Kandijskog rata za vrijeme koga su uskočke čete na strani Republike udarale na Turke. Kako su Turci doznali da je manastir Krka glavni centar buntovničkih dogovora, udariše 1647. na manastir, opljačkaše ga i zapališe, a kaluđeri pod zaštitom uskočke vojske izbjegoše sa nešto naroda iz Kistanja i Bukovice u Zadar. Interesantan je podatak da je s kaluđerima i narodom izbjeglo tada iz manastira Krke, najprije u Šibenik a zatim u Zadar, i sedamdeset đaka, što ukazuje na činjenicu da je krčka bogoslovija do tada radila.

Ovako nemirno i nesigurno stanje potrajalo je sve do 1699. i 1718, kad je cijela Dalmacija pripala Mletačkoj Republici i riješila se turskih zuluma. Međutim, tada će pravoslavna crkva u Dalmaciji početi da doživljava nova iskušenja.

Grčke crkvene opštine u primorskim gradovima, kojima su se pridruživali i tamo doseljeni Srbi, potpadale su za čitavo vrijeme mletačke uprave pod vrhoviu vlast Carigradske patrijaršije, koja je za sve pravoslavne u Republici postavila u Veneciji ,,filadelfijskog” arhiepiskopa. U 16. vijeku imala je ova eparhija oko 38.000 vjernih, od čega je otpadalo na Grke i Srbe u dalmatinskom Primorju 13.000. Mletačke vlasti su podržavale prozelitističku aktivnost rimokatoličke crkve u ovim kolonijama, što je u njihov vjerski i crkveni život unosilo stalni nemir. Na filadelfijske pak arhiepiskope činjen je pritisak da prime uniju sa rimskom crkvom, ali su oni uspjevali da se tome odupru sve do kraja 17. vijeka, kad je Republika postala gospodar cijele Dalmacije i mogla imati manje obzira prema vjerskom nezadovoljstvu dalmatinskih Grka i Srba i njihove jerarhije.