Istorija

6. DALMATINSKA EPARHIJA

Francuzi su ukinuli sve feudalne i konfesionalne privilegije, a građane izjednačili pred zakonom. Vjerska sloboda konačno je došla i u Dalmaciju. Pravoslavni Srbi su pod novim gospodarom odmah zatražili da im se dozvoli organizovanje eparhije i postavljenje episkopa. Već 1808. održana je u crkvi sv. Ilije u Zadru crkveno-narodna skupština kojoj je predsjedavao Dandolo, generalni guverner Dalmacije. Od četrdeset učesnika skupštine samo je sedamnaest bilo sveštenih lica, a dvadeset tri su bili svjetovnjaci. Skupština je donijela odluke o osnivanju eparhije i bogoslovije, o ustrojstvu parohija, manastira i dr. Skupštinske zaključke, koje je Dandolo toplo preporučio, nosila je u Pariz delegacija na čelu sa Gerasimom Zelićem. Car je odobrio odluke zadarske skupštine i 1809. donio odluku o osnivanju samoupravne srpske eparhije u Dalmaciji sa sjedištem u Šibeniku. Još prije povratka ove delegacije u Dalmaciju car je 1810. na prijedlog Dandola imenovao za dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljevića, iz Bosne dobjeglog episkopa grčke narodnosti, a za njegovog vikara u Boki Kotorskoj arhimandrita Gerasima Zelića.

Zelić je u Boki dočekan svečano, ali kako je i tamo, zatekavši nesređeno stanje crkvenog života, pokazao suviše strogosti u svome radu, izazvao je dobar dio sveštenstva protiv sebe. Ni njegovi odnosi sa episkopom Venediktom Kraljevićem nisu dugo ostali dobri. Kad je Zelić bez episkopske dozvole osvetio crkvu u Kotoru, došlo je između njihdvojice do sukoba. Nesloga sa sveštenstvom i sa episkopom pobudile su Zelića da dade ostavku i povuče se 1811. u svoj manastir Krupu, odakle je i dalje vodio borbu protiv Kraljevića.

Francuska uprava Dalmacijom nije dugo trajala. Već 1813. potpala je Dalmacija opet pod Austriju. Venedikt Kraljević je znao da Zelića u Beču smatraju svojim čovjekom i da će se više vjerovati Zeliću nego li njemu koga su za dalmatinskog episkopa doveli Francuzi. Zato je na sve načine nastojao da se dodvori austrijskim vlastima. Zelić je to takođe činio. Kad su iz Beča o tome konsultovali mitropolita Stratimirovića, predložio je on da se oba suparnika uklone: episkopa Kraljevića da penzionišu, a Zelića da vrate u njegov manastir. jer, ,,ni jedan ni drugi za ono sposobni nijesu”. Međutim, u Beču su osjetili da je Kraljević mek i da bi mogao poslužiti unionističkim ciljevima koje je austrijska država pomagala. Zato su austrijske vlasti učinile direktan i jak pritisak na Kraljevića. Inicijativu kao da je imao sam car, koji je poslije nekoliko susreta sa Kraljevićem pozvao ga s jeseni 1818. u Beč, gdje je ostao sve do proljeća 1819. Pravoslavni Šibenčani su upozoravali i preklinjali Kraljevića pred odlazak u Beč da se čuva da ga ne navedu na uniju, a on ih je uvjeravao da nemaju čega da se boje, jer on bajagi ide u Beč da pomoću mitropolita Stratimirovića ishodi od cara nastavnike za bogosloviju.

U Beču je doista bilo dogovora o otvaranju bogoslovije, ali unijatske a ne pravoslavne. I tek što se Kraljević vratio s proljeća 1819. u Dalmaciju, stigoše za njim četiri unijatska učitelja iz Galicije. Narod se uzbunio, narodni predstavnici su izrazili Kraljeviću svoje negodovanje i saopštili mu da ga zbog toga što se pounijatio ne priznaju više za svog episkopa, podnijeli su žalbu guverneru Tomašiću u Zadru, a naposljetku i mitropolitu Stefanu Stratimiroviću, a ovaj caru. Sve je bilo uzalud. U Beču se smatralo da je šteta napustiti jedan dobro započeti rad na postizanju unije. Zelić je 1820. pozvan u Beč da ne bi kvario planove u Dalmaciji, koju više nikad nije vidio. Iz Beča je sproveden u Budim, gdje je bio konfiniran sve do smrti (1828).

Ovaj dalmatinski problem riješio je sam narod. Na Duhove, 10. maja 1821, zavjerenici su pucali na Kraljevićeve kočije, misleći da se u njima vozio on, a u njima je bio i poginuo unijatski učitelj kanonik Stupnicki. Poslije mjesec dana ranama je podlegao i gradski zapovjednik. Interesantno je da je jedan od trojice atentatora bio rimokatolik. Sad su i Kraljević i njegovi bečki protektori vidjeli da sa Dalmatincima nema šale. Kraljević je najprije pobjegao u Zadar, a otuda u Italiju, odakle se više nikada nije vratio. Penzionisan je 1828. Umro je tek 1862. u 97. godini života. U svom testamentu je tvrdio da nikada nije iznevjerio učenje svoje pravoslavne crkve, pa je u to uvjeravao i svoje pravoslavne savremenike, koji su ga sretali u Veneciji kao penzionera.

Gerasim Zelić je u tuzi i čežnji za Dalmacijom dovršavao svoje dane u Budimu. Prije smrti je od novca koji je uštedio osnovao dva fonda, dvije zadužbine. Prvu je osnovao 1825. sa ciljem da se iz nje uzimaju sredstva za školovanje svešteničkih kandidata iz Dalmacije u gimnaziji i bogosloviji karlovačkoj, pa da se zatim u ,,milo moje otečestvo Dalmaciju povrate i sonarodnikom mojijem, za kojih serdce i duša moja dan i nošč bdi, bogopočitajemi stada Hristova pastiri postanu.” Drugu zadužbinu je osnovao za srpske ,,normalne škole u Dalmaciji.” Četrdeset godina poslije Zelićeve smrti prenio je njegove kosti zahvalni mu pitomac episkop bokokotorski Gerasim Petranović u manastir Krupu, koju je Zelić mnogo zadužio svojim radom i bogatim poklonima koje je donio iz Rusije. On je zaista bio veliki ljubitelj svoga ,,otečestva i naciona.”

Poslije odlaska episkopa Venedikta Kraljevića upravljao je eparhijom zadarski paroh Spiridon Aleksijević, čovjek kulturan, jedan od učenika Dositeja Obradovića. On nas je zadužio autobiografskim spisom Spomenak Miloradov i drugim književnim djelima. Tek pošto je Kraljević penzionisan pošlo je za rukom mitropolitu Stefanu Stratimiroviću da se 1829. za dalmatinskog episkopa postavi Josif Rajačić, arhimandrit gomirski, čovjek solidne kuture i politički nekompromitovan. Time je bio normalizovan crkveni život Dalmatinske eparhije, koja se prostirala od Istre do Boke Kotorske. Ali, austrijske vlasti nisu se odrekle svojih prozelitističkih namjera. Dok je tolerantan guverner Tomašić u Beču preporučivao Rajačićeve planove o uređenju crkvenih poslova u Dalmaciji, tamo su spremani planovi kako da se baš ometu njegovi planovi o uređenju eparhije, osnivanju bogoslovije i unapređenju svešteničkog stanja. Umjesto podrške stizali su Rajačiću iz Beča zahtjevi da se iz dalmatinskih crkava uklone ruske bogoslužbene knjige, koje će se zamijeniti knjigama štampanim u Austriji. Rajačić se tome odupro i dokazivao kako u upotrebi ruskih bogoslužbenih knjiga nema nikakve političke opasnosti. Kako mu nije dozvoljeno da otvori bogosloviju kakvu je želio, pošlo mu je za rukom da otvori u Šibeniku privremenu klirikalnu školu (v. proto Vrcelj), kojoj je prvi nastavnik bio jerođakon Atanasije Čurlić.

U to vrijeme snašla je Dalmatinsku eparhiju neočekivana bijeda. Dvojica sveštenika, Petar Krička, paroh iz Kričaka i Marko Busović, paroh iz Baljaka, koji su odgovarali zbog sablažnjivog života u konkubinatu i otkazali poslušnost svome episkopu, prešli su u uniju, pa su vrbovali i svoje parohijane da i oni pođu za njima. Novi dalmatinski guverner grof Lilijenberg svesrdno je pomagao ovu akciju, ali se Rajačić tome energično usprotivio. Žalio se i u Beč i tražio carsku zaštitu. Dok je ova prepiska trajala, propagatori unije su u drniškom kraju aktivno radili na unijaćenju u želji da svoju akciju omasove. Međutim, 1832. samo je 14 Srba potpisalo izjave u ime ukupno 46 duša. Iduće godine taj se broj skoro utrostručio, jer su upotrebljena razna obećanja i davan novac obraćenicima, pravoslavno sveštenstvo na tom području maltretirano, a crkvena prava zakidana i eparhijska vlast ograničena u svim funkcijama. Narodno strpljenje bilo je pri kraju i otaor prozelitističkim nasrtajima bivao je sve grublji. Kad je 1. marta 1834. neki pounijaćeni Jovan Kašić, zvan Kerić, ubio popa Petra Kričku zbog ličnih razmirica, situacija je bila još naelektrisanija. Vlasti su davale unijatskoj propagandi još oveću podršku, u Kričkama i Baljcima su sagrađene dvije velike unijatske crkve, koje su državu koštale 50.000 forinti, pohapšeno je nekoliko pravoslavnih sveštenika i dva Miovića iz Drniša, za koje je istraga kasnije utvrdila da su nevini.

Episkop Josif Rajačić je 1834. premješten na Vršačku eparhiju, a njegov nasljednik Pantelejmon Živković (1834-1836) za kratko vrijeme upravljanja ovom eparhijom imao je mnogo gorkih dana, jer se unija počela da širi i u Vrlici. Svu rugobu metoda oko unijačenja prikazao je Simo Matavulj u svojoj pripovijetci Pilipenda. Za vrijeme gladi država dijeli žito rimokatolicima ,,na poček”, a pravoslavnima badava, ako hoće da se ,,upišu u carsku vjeru”, inače ne. I dok predstavnik onih koji neiskreno pristaju na prevjeru čini to samo ,,dokle izimimo, dokle spasemo nejač i čeljad, pa onda lako ćemo”, Pilipenda ostaje postojan u vjeri otaca: ,,Ja se uzdam u moga srpskog Rista. Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi može sve uzeti, i dušu.”

Kad je i episkop Pantelejmon Živković napustio Dalmaciju, zaboljelo je to narod, a propagatorima unije davalo krila. Sljedećih osam godina bez episkopa bilo je vrijeme velikih smutnji, trzavica i nemira. Tada je 1841. sjedište eparhije zajedno sa bogoslovijom premješteno iz Šibenika u Zadar. Te godine umro je i guverner Dalmacije grof Lilijenberg, a car izdao odluku protiv prozelitizma. Pravoslavna Dalmacija je odahnula. U takvoj situaciji došao je za dalmatinskog episkopa Jerotej Mutibarić (1843-1853), koji je uspio da povrati neke od pounijaćenih Srba i imao sreću da dočeka 1849. godine carski patent o ravnopravnosti pravoslavne vjere u carstvu i ministarsku naredbu o prelazu iz jedie hrišćanske vjeroispovijesti u drugu. Unijatska agresija iako nije prestala ipak je u mnogome oslabila i kompromitovala se ružnim metodama. Mutibarićeva pak revnost doprinijela je da su se mnogi od pounijaćenih i dalje vraćali u pravoslavlje, među sveštenstvom je zavodio uzoran poredak i disciplinu, unapredio ljepotu bogosluženja, koje je i sam mnogo volio i obilazeći često eparhiju služio i po najmanjim selima.

Na temeljima desetogodišnjeg rada episkopa Jeroteja Mutibarića razvio je svoj dugogodišnji rad episkop Stefan Knežević (1853-1890), porijeklom Dalmatinac iz Oćestova, čovjek solidne bogoslovske i opšte kulture sa smislom za praktični rad i veliki ljubitelj svog naroda i Dalmacije. Sve to, i dugo upravljanje eparhijom, doprinijelo je da su i rezultati Kneževićeva rada bili veliki. Doduše, bilo je to i značajno vrijeme u životu Dalmacije u kojoj se probudio nacionalni život Hrvata i Srba, koji su u početku pokazali neobično lijepu bratsku slogu u zajedničkoj Narodnoj stranci, koja je dobila veliku nadmoć nad ,,autonomaško-talijanaškim taborom.” Među ,,narodnjacima” isticali su se od Srba, pored episkopa Stefana Kneževića, Stjepan Mitrov Ljubiša, Medo Pucić, prota Jovan Sundečić, arhimandrit Jerotej Kovačević i braća Božidar i Gerasim Petranović, a od Hrvata Miho Klajić, don Mihovilo Pavlinović, Đuro Pulić, Natko Nodilo i Lovro Monti. U školama je uvođen narodni jezik, po selima su otvarane čitaonice, počeli su izlaziti listovi i novine. U Zadru je 1861. osnovana Matica dalmatinska najviše zalaganjem braće Petranovića, te je Božidar i bio dugogodišnji predsjednik Matice. On je već 1836. izdao prvu knjigu Srpsko-dalmatinskog almanaha, koji će od 1841. izlaziti pod imenom Srpsko-dalmatinski magazin. Časopis je donosio članke i dragocjenu građu za istoriju i poznavanje Dalmacije, specijalno istorije srpske crkve u Dalmaciji.

Uzajamna sloga Srba i Hrvata u Dalmaciji bila je poremećena poslije okupacije Bosne i Hercegovine, kad je austrijska politika u svojoj težnji za prodorom na Istok uspjela da u jednom dijelu hrvatske katoličke političke javnosti nađe pristalice svojih planova, ubijedivši ih da je ona njihova država, jer je austrijski car ujedno i kralj Hrvata, koji će im povratiti Zvonimirovo kraljevstvo i veličinu na osnovu ,,hrvatskog istorijskog državnog prava.” Plamene parole su zavele neke od Hrvata ,,narodnjaka” i oni se počeše odvajati. Narodna stranka se podijelila. Hrvati na čelu sa don Mihovilom Pavlinovićem osnovaše Hrvatsku narodnu stranku i zadržaše kao svoje glasilo Narodni list, a Srbi osnovaše Srpsku narodnu stranku na Primorju i pokrenuše svoj organ Srpski list, kasnije Srpski glas sa parolom ,,Brat je mio koje vjere bio”. Dubrovački Srbi pokrenuše svoj list Dubrovnik. Među dalmatinskim Srbima tada se naročito istakao Sava Bjelanović, koji je sav svoj život i rad posvetio političkoj borbi Srba u Dalmaciji i uređivanju Srpskog glasa. Uz njega su u javnom i političkom životu dalmatinskih Srba uzeli najvidnijeg učešća Dušan Baljak, Ignjat Bakotić i Antun Fabris, sve kulturni ljudi, patriote i pronicljivi političari.

U to vrijeme bilo je značajnih datuma i u crkvenom životu dalmatinskih Srba. Osnovana je i konačno otpočela rad eparhijska konzistorija (1860.), bogoslovija je 1864. uzdignuta na viši stepen, te su u nju od tada primani samo kandidati sa punom gimnazijom, propisan je Novi red za konzistoriju (1870.), osnovan fond za pomaganje svešteničkih udovica i siročadi (1869.), a episkop Stefan Knežević je iz vlastitih sredstava osnovao jedan fond za više obrazovanje jednog mladića iz Dalmacije, drugi za izdavanje duhovne literature i naposljetku fond iz koga će se svake godine davati miraz po jednoj djevojci iz njegovog rodnog sela koja se uda za Srbina.

Godine 1870. odvojila se Boka Kotorska i Dubrovnik u zasebnu Bokokotorsku eparhiju, ali su te iste godine obje eparhije, uslijed novog političkog odnosa između Austrije i Ugarske, bile izdvojene iz sastava Karlovačke mitropolije i ušle u sastav novokreirane Bukovinsko-dalmatinske mitropolije. Sjedište Svetog sinoda ove vještačke crkve bilo je u Beču. Tu je 1890. posvećen novi dalmatinski episkop Nikodim Milaš (1890-1910), rodom iz Šibenika, koji je stekao odličnu spremu svršivši karlovačku bogosloviju i kijevsku duhovnu akademiju. U Beču je slušao filozofiju. Kao eminentan naučni radnik, naročito u oblasti kanonskog prava i crkvene istorije, Milaš je služio na čast svojoj eparhiji a kao naučnik je stekao svjetski ugled i do danas nije prevaziđen u našoj nauci crkvenog prava. Njegova pak Pravoslavna Dalmacija je još uvijek osnov cjelokupnom proučavanju istorije Pravoslavne crkve u Dalmaciji. Milašev nasljednik episkop Dimitrije Branković (1910-1920) je dočekao stvaranje jugoslovenske države i ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve i vaspostavljanje patrijaršije u čiji sastav su 1920. ušle i Dalmatinska i Bokokotorska eparhija.

Među bokokotorskim episkopima (Gerasim Petranović, Dositej Jović, Vladimir Boberić) naročito se istakao Gerasim Petranović svojim literarnim i kulturno-prosvjetnim radom, naposljetku i svojim autoritetom koji je stekao u kulturnoj javnosti još prije svog izbora za episkopa.

Srpski narod i njegova crkva u Dalmaciji ušli su u naše dane sa mnogo bolnih uspomena, ali i sa velikim rezultatima rada i žrtava najboljih narodnih sinova. I još sa nečim: sa poukom svoje istorije kao ,,učiteljice života” da je sreća svih stanovnika kršne, ali ponosne Dalmacije u bratskoj slozi u kojoj ,,rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.”