AKO TRADICIJU ZATVORIMO ONA ĆE DA IZDAHNE

Intervju Mitropolita pergamskog G.G. Jovana (Zizjulasa) časopisu
Vstreča Moskovske Duhovne Akademije

          Vstreča: Vladiko, prvo pitanje koje bismo htjeli da Vam postavimo je u vezi sa osnovnom temom Kongresa: kakvo značenje imaju veze između bogoslovskih škola i koju ulogu igraju bogoslovske diskusije, konferencije i kongresi u jedinstvu Pravoslavnih Crkava?

          Mitropolit Jovan: Kao prvo, u bogoslovskim diskusijama mi saznajemo o našem jedinstvu, produbljujemo i jačamo ga; bez razmjena bogoslovskih ideja jedinstvo Crkve će ostati površno. Kao drugo, mišljenja koja se odnose prema problemu koji je iznikao u određenoj crkvenoj sredini mogu biti različita, no kada se ta mišljenja apsolutizuju, počinju međusobna optuživanja za jeres, i to samo zbog toga, što problem nije protumačen bogoslovski, nisu objašnjena mišljenja svih strana, nisu pronađene sve dodirne tačke. Danas nam je jako potreban bogoslovski dijalog, inače će jedinstvo Crkve biti ugroženo!

          Vstreča: U staroj Crkvi pravo propovijedanja je bilo dano samo episkopu koji je oličavao jedinstvo opštine. U naše vrijeme, takođe,  mnogi od teologa nisu u kliru. Kakav danas treba da bude međusobni odnos između episkopa i bogoslovskih škola?

          Mitropolit Jovan: To je veoma važno pitanje. Nažalost, došlo je do razdjeljenja između bogoslovlja i episkopata. Arhijereji su postali administratori, a bogoslovlje su ostavili školama i profesorima. To je veoma tragično zato što je episkop centar jedinstva Crkve i ako on ne vodi brigu o bogoslovskom služenju dolazi do opasnosti razdora ili čak sukoba između teologa i predstojatelja Crkve. Sva najvažnija pitanja vjere se rješavaju na Saborima, koji se sastoje samo od arhijereja, i ako episkopi nisu bogoslovi, nije isključena mogućnost da se prihvate netačna rješenja. Nama su potrebni episkopi – bogoslovi i bogoslovi – klirici, jer je bogoslovlje – deo života Crkve, a ne samo akademsko studiranje.

          Vstreča: U Rusiji je sve snažnije svetovno teološko obrazovanje. Šta po Vašem mišljenju ono može donijeti u život Crkve?

          Mitropolit Jovan: Ja mislim da razvijanje svjetovnog teoškog obrazovanja može biti veoma opasno. Bogoslovlje mora da postoji unutar Crkve. Episkopi ponekad trebaju kritiku od strane bogoslova, ali to treba da proizilazi unutar Crkve, ne treba tu funkciju predavati vanjskom svijetu. Bogoslovska istraživanja koja se provode van Crkve, bez znanja i bez učestvovanja arhijereja – bogoslova, mogu poći putem koji će dovesti do nesporazuma i konflikta između bogoslova i episkopa.

          Vstreča: Šta možete reći o stanju bogoslovlja u savremenom pravoslavnom svijetu? U starini su postojale bogoslovske škole: Aleksandrijska, Antiohijska, Sirijska. Možemo li danas govoriti o školama koje opredjeljuju pravac bogoslovske misli?

          Mitropolit Jovan: Nažalost, mi danas ne vidimo ni većih bogoslova ni jakih škola. Postoje konzervatori koji primaju bogoslovlje kao ponavljanje riječi iz prošlosti, ponavljanje onoga što su napisali Sveti Oci Otaca. Drugi su nešto liberalniji, bave se socijalnim pitanjima i ne dovodeći to u vezu sa svetootačkom tradicijom. No danas je nama potrebno bogoslovlje koje produžava tradiciju Svetih Otaca obraćajući pažnju na savremena pitanja. Nama je potrebno bogoslovlje koje će odgovoriti na pitanje: „Šta bi rekli Oci danas“? U svoje vrijeme Oci su govorili o problemima aktuelnim za neznabošce, za Jeline, za filosofe. Nažalost, savremeni bogoslovi tako ne postupaju. Da bismo se mi bavili bogoslovljem, živjeli savremenim bogoslovljem, moramo dobro znati Oce, ne samo iz njihovih djela, nego moramo i osjećati njihov duh i prenositi ga na savremenost. To je jedini način.

          Ako danas i postoje jaki bogoslovi, oni su malobrojni i nisu priznati u pravoslavnoj sredini, njih mnogo bolje primaju inoslavni koji iskreno žele da čuju odgovore na svoja nasušna pitanja. Takvi bogoslovi kao „novatori“ se ne sviđaju tim pravoslavnima koji netačno tumače Oce i smeštaju ih u prošlost. Istinsko savremeno bogoslovlje će se još dugo razvijati. Kod nas je to tek početak, veoma malo. Ono treba da se razvije u vaše vrijeme, mladi bogoslovi!

          Mi smo dužni da se ukorijenimo u tradiciju, u svetootačko Predanje, a posebno u razumijevanju Liturgije. Šta nam danas o našim problemima i o načinu našeg savremenog postojanja može reći Evharistija. Mora se mnogo govoriti o Liturgiji; treba je ne samo služiti nego i tumačiti. Zašto je potrebno Pričešće? Zbog mog sopstvenog postojanja – ovdje i sada. Čovjek u savremenom zapadnom svijetu stoji pred brojnim egzistencijalnim pitanjima i mi kao pravoslavni bogoslovi smo dužni da na njih damo odgovor, crpeći ih iz bogatstva Liturgije i od Otaca.

          Teško da je moguće slušati vanjski svijet, a ne izučavati taj jezik na kojem on misli i govori. Osim Svetog Pisma, osim Otaca, koje svijetske nauke trebamo obavezno izučavati? Kao prvo, treba izučavati filosofiju, a za njom i sve ostale nauke: biologiju, fiziku – one veoma mnogo govore o svijetu. I mi treba da budemo upoznati sa savremenom umjetnošću – kroz nju čovjek u prvom redu izražava svoje brige, svoje probleme. U isto vrijeme savremena umjetnost se čini veoma strana, ponekad daleka od ljudskosti...

          Mislim da treba da ispitamo, zašto je savremena umjetnost takva? Čovjek se danas nalazi u mnoštvu kulturoloških protivurečnosti sukoba. Na primjer, kultura je prezasićena individualizmom, svako hoće da pronađe svoju sreću u osjećajima. Odakle toliki narkomani? Odakle toliki razvodi? Odakle toliko razdora u međusobnim odnosima? Sve je to problem u ljudskom postojanju koji umjetnost pokušava da izrazi. I bogoslovi su dužni da daju svoj odgovor, da predlože drugi i drugačiji put. Pravoslavno bogoslovlje može staviti nasuprot individualizma ideju sabornosti, priopštenja, ličnosti. Ja imam rad o ličnosti i Evharistiji i meni se čini da su ta shvatanja međusobno povezana. Ona nisu samo međusobno povezana nego ona imaju neposredan odnos prema tome, kako čovjek danas upoznaje svoje postojanje. Mi posedujemo blago pravoslavnog nasleđa, no njega smo sakrili, napravili smo od njega muzej, hodamo naokolo i uzvikujemo: „pravoslavlje, pravoslavlje!“ Blago treba izvući iz muzeja i iznijeti u svijet. Verujem da je pravoslavno bogoslovlje produžetak humanizma. Ako humanizam bude nastavio da se u budućnosti omeđuje od pravoslavnog pogleda na svijet on će propasti. Zapadno hrišćanstvo je sebe iscrpilo. Ono je stvorilo kulturu, način života, način mišljenja. Mi danas jasno vidimo siromaštvo svega toga. Po reakciji na moje knjige vidim da je zapadni čovjek spreman da primi pravoslavno bogoslovlje.

          Komunistički režim zbog kojega je mnoštvo ruskih bogoslova otišlo u emigraciju, vjerovatno možemo uporediti sa najezdom Rimljana koji su zauzeli Jerusalim proteravši hrišćane u Antiohiju i druge susjedne zemlje.  Blagodareći tome hrišćanstvo se proširilo po čitavom svijetu.

          Da, takav je bio Božanski Promisao koji ljudskom umu nije shvatljiv. Gospod dozvoljava da dolaze poneke nevolje zbog toga, kako bi došlo i ponešto dobro. Rusko bogoslovlje se našlo u emigraciji u 20-im godinama i da je ono ostalo u Rusiji najverovatnije ne bi prinijelo ovakve plodove. Mi se svi, i pravoslavni i inoslavni, nalazimo pod uticajem ruskih bogoslova u emigraciji.

          Sa velikom gorčinom i žaljenjem govorim da mi se čini da je budućnost pravoslavnog bogoslovlja van pravoslavnih država a ne na njihovoj teritoriji. Tako se i Hristovo učenje lakše širilo van Palestine. Hristos je govorio da: „nijedan prorok nije priznat u postojbini svojoj“ (Lk. 4,24.). Pravoslavne države se danas nalaze u stanju arheološke ravnodušnosti. One se samo sa uvažavanjem odnose prema tradiciji, trude se da je očuvaju strahujući da je podvrgnu bilo kakvom uticaju izvana, no ako tradiciju zatvorimo, ona će izdahnuti. A nepravoslavne države su otvorene ka novim strujanjima jer su umorne od svoje tradicije. Duh strpljenja i otvorenosti im pomaže mnogo  jer su spremni da slušaju.

          Vstreča: Vi govorite prvenstveno o Sjedinjenim Američkim Državama?

     Mitropolit Jovan: Ne, to se u istoj mjeri odnosi i na Evropu. Jedna moja knjiga se čita u čitavom svijetu koji govori engleski, a razlog interesovanja je veoma prost: knjiga govori o tome šta znači biti ličnost, nalaziti se u opštenju, nalaziti se u Crkvi, koja je realnost zajedničarenja, da to nije prosta organizacija. To je baš ono što želi i za čim žudi zapadni čovjek. Katolici su umorni od svoje institucionalnosti i oni su bili skoro spremni da odbace instituciju Crkve slično protestantima, ne nalazeći u njoj smisao . Oni sad vide da je moguća institucionalnost koja ne pritiska i ne ugnjetava čovjeka, nego je primjer uzajamnog odnosa, putem stvaranja slobodne ličnosti.

          To je jedan od primjera koliko pravoslavno bogoslovlje može biti značajno za okolinu koja ga okružuje.

Sa ruskog preveo:
Iguman manastira Krke
arhimandrit German (Bogojević)

   
 

* КОНТАКТ -:_:- KONTAKT *
:  :  :
Copyright © 2004 SPC - Dalmatinska Eparhija.

Designed by SeRGio