NDH NA ŽIVOTU 

Fotomonografija "Život u NDH" rezultat je već obavljenih dijaloga između u njoj sadržanih fotografija i njezina izdavača, urednika i izbornika. Jedan je možda, gledajući se u njima, vidio Kakav Takav Profit, drugi je možda vidio Povijest Oslobođenu Ideologije, a treći Fotografije Koje Govore.

 

U izdanju izdavačke kuće Europapress holdinga, kao dodatak dnevniku "Jutarnji list", štampana je i po 19.90 kuna prodavana fotomonografija "Život u NDH". Premda predgovor nosi naslov "Slike života, slike smrti", ništa od toga – ni života, ni smrti – nema u ovoj "fotomonografiji". Ništa osim slike i potpisa. I upravo to odsustvo kako života tako i smrti, navelo me da napišem ovaj tekst. Bolje reći fragmente ili fragment nečega što bi moglo biti tekst kad se obnovi vrijeme teksta.

 

Fotografije same po sebi nemaju značenja. One su slike u ogledalu ispred kojega nema onih koji su se u njima ogledavali. Njihovo se značenje počinje oblikovati tek onda kad mi stanemo pred njih. Na mjestu onih kojih više nema, a u kojima se ogledamo, koji su sada naša ogledala. Neovisno o tome koliko u njima prepoznavali sebe, a koliko nekog drugog. Zato se i značenje fotografije oblikuje u nekoj vrsti dijaloga. Tako je ova fotomonografija rezultat već obavljenih dijaloga između u njoj sadržanih fotografija i njezina izdavača, urednika i izbornika. Jedan je možda gledajući se u njima vidio Kakav Takav Profit, drugi je možda vidio Povijest Oslobođenu Ideologije, a treći je možda vidio Fotografije Koje Govore. Bilo kako bilo, ova je "fotomonografija" slika našeg stanja. A kakvo je to stanje slike same ne govore mnogo. One poprimaju rukopis tek kad pročitamo potpise ispod njih. S tim potpisima njih se gleda kao jedan bezopasan, skoro banalan slikopis.

 

Dva dolaska

 

Fotomonografija počinje i završava s dva "dolaska": jedan "Nijemaca", drugi "partizana". Godine 1941. dolazi njemačka vojska koja je, kako fotografija kaže, "na glavni zagrebački trg nakrcala svu silu svojih vozila da pokaže svoju snagu", a "građanima je", kao što se na fotografiji lijepo vidi, "bilo dopušteno razgledavati ih, slikati se i razgovarati s vojnicima". Dakle, Nijemci su 1941. došli u Zagreb da njegovim građanima pokažu svoju snagu, ali "kako je u Zagrebu prija rata bilo razmjerno malo automobila i drugih vozila, naglo zakrčenje ulica njemačkim vozilima iznenadilo je građane". Da li ta nenaviklost građana na tolika prometala ili poslovični njemački gostinski vojnički bonton, doveli su do toga da se za tenkove s Jelačićeva trga "pronađe prikladniji smještaj na ruskoj fronti".

 

Godine 1945. dolaze partizani, pa su tako umjesto njemačkih tenkova "Ilicom ... tutnjili ...sovjetski tenkovi T-34 s partizanskom posadom". Istina, njih građani zbog straha od "mogućih sukoba između partizana i zaostalih njemačkih i ustaških snaga" nisu dočekali na ulicama. (Iako se može vidjeti i na fotografiji s tenkom priličan broj ljudi na ulici, kao što se na drugoj vidi masu koja dočekuje ulazak partizanske pješadije.) Jednom riječju, "dolazak", rečeno je sve: niti je njemačka vojska okupacijska niti je partizanska osloboditeljska. One su u najboljem slučaju došljačke – jedna iz pravca Črnomerca a druga iz pravca Dubrave.

 

Razvrstavanje na Srbijance i prečane

 

Na 16. strani "fotomonografije" nalazi se fotografija na kojoj se vidi radnik koji s dugačkih ljestava sa zgrade "na uglu Jurišićeve i Petrinjske ulice u Zagrebu" skida ćirilična slova inače dvopismenog naziva Srpska banka, jer "odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, vlasti ukidaju Srpsku banku i poslovanje predaju Poštanskoj štedionici". Ukidanje jedne banke i skidanje njezina ćiriličnog naziva izgledaju kao gotovo uobičajene i bezazlene radnje u vremenima promjena, pogotovu ukoliko je to u skladu sa "Zakonskom odredbom o zabrani ćirilice s Provedbenom naredbom Ministarstva unutarnjih poslova". Zato ni u njezinu okviru, ni u potpisu, ni na njezinoj poleđini nema "Naredbe za evakuaciju Srba u Zagrebu koji stanuju u određenim sjevernim dijelovima grada" ("Hrvatski narod", br. 85, 8. svibnja 1941. str. 3), koja se ima provesti u roku od 48 sati. Mjesta nije bilo ni za "Odredbu da se Srbi smiju kretati Zagrebom samo danju" ("Hrvatski narod", br. 85., 8. svibnja 1941. str. 3). Mjesta nije bilo ni za odluku o sekvestraciji srpske imovine u Zagrebu (pa se valjda zato uz fotografiju izloga knjižare "Velebit" ne kaže da je ta današnja "Prosvjetina" knjižara bila vlasništvo srpskih obitelji a cijela zgrada na Cvjetnom trgu vlasništvo Srpske pravoslavne crkvene općine zagrebačke).

 

Razumljivo da uz sve to nije moglo biti mjesta ni za one koji su zajedno sa zagrebačkim Židovima odvedeni u logor Kerestinec, pa tu, kako mi je nedavno pripovijedao Branislav Ćelap, poznati zagrebački izdavač kojem je otac bio poznati zagrebački knjižar, razvrstavani u dvije grupe: u Srbijance i prečane. Srbijanci – ukoliko već ranije nisu "samoinicijativno" otputovali komfornijim vagonima – stočnim su vagonima otpremani u Srbiju, dok su prečani razvrstavani u dvije grupe: sjevernu (Slavonija i Srijem) i južnu (Kordun, Banija, Lika i Dalmacija). Oni iz sjeverne su izgnani u zavičajne općine s obavezom višekratnog javljanja policiji, dok su oni iz južne grupe (zajedno sa zagrebačkim Židovima), završavali u gospićkim logorima, odnosno bezdanim velebitskim jamama. Nije ni čudno što na fotografijama "Života u NDH" ništa od ovoga nije snimljeno kad se na fotografiji glumaca Hrvatskog državnog kazališta jasno vidi kako je "Dušan Žanko, ... iako vjeran ustaškom poretku, sačuvao brojne glumce srpskog podrijetla i komunističke prošlosti". Zbog te činjenice vjerojatno nije bilo mjesta ni za spomen onih glumaca koje se nije uspjelo "sačuvati", nego ih se objesilo pred njihovim kazalištem.

 

Grijeh nespominjanja

 

Među fotografijama koje pokazuju život na "ulicama, trgovima i arenama", na strani 50. i 51., nalaze se one koje pokazuju "dva mladića odjevena prema modi tog vremena" kako "neobavezno čavrljaju, dok iza njih hodaju dva (iako se i bez naočala vidi da su trojica! op. M. P.), pripadnika njemačkog Wehrmachta koji su dobili izlazak u grad", darivanje djece za "dječji najdraži blagdan" Svetog Nikolu, te autobus banjalučkog prijevoznika Mihaljevića iz kojeg izlaze "siročad s Kozare" pod budnim okom starateljice. Potpis uz sliku kaže da je "nakon njemačko-ustaške ofenzive na Kozaru 1942. godine, ostalo mnogo siročadi". Kaže se i to da su ih "ustaše dovele u Zagreb i odlučile odgojiti u novom duhu". Ni tko su, ni kako su postala siročad, ni koliko ih je, ništa do ofenzivske siročadi koja je zbrinuta u Zagrebu i odgajana u novom duhu. Ni riječi o tome da je ta grupa djece odjevenih u ustaške uniforme s ustaškim znamenjem na kapama mali broj od preko 23.000 kozaračke djece od kojih je, poput one s Korduna, Banije i Slavonije, velik dio od gladi i bolesti s majkama ili samo pomrlo u logorima poput Gradiške, Siska i Jastrebarskog. Nigdje ni među sestrama karmelićankama, kojima je Pavelić povjerio skrb o siročadi, nema spomena o Diani Budisavljević, Austrijanki porijeklom, supruzi Julija Budisavljevića, profesora medicine i utemeljitelja Zavoda za kirurgiju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, koja zajedno s nevelikom grupom (Mirom Kušević, Markom Vidakovićem, Đurom Vukosavljevićem, Ivankom Džakula i Kamilom Breslerom), od 23. listopada 1941. pa sve do kolovoza 1945. nastoji zbrinuti i zbrinjava kozaračku, kordunsku i djecu onih koji su završili u njemačkim radnim logorima.

 

Kako piše Josip Kolanović, izradila je kartoteku za 12.000 djece, odgovorila na oko 4.000 upita roditelja iz njemačkih logora o sudbini njihove djece, te oko 1.000 iz različitih dijelova Hrvatske. Nigdje ni jedne riječi o Zakonskoj odredbi o uređenju pravnog položaja državne siročadi ("Narodne novine", br. 266., 20. studeni 1943.), a po kojoj odredbi su tako djeca srpske nacionalnosti preimenovana u hrvatska imena, prevedena na katoličku vjeroispovijest, administrativno im je određena zavičajnost i godina rođenja, dok im je za datum rođenja određivan 10. travnja!

 

Onda Dušan Zelembaba, danas Stevo Karapandža

 

Na strani 54. i 55. velika je fotografija koja negdje na Cvjetnom trgu, ispred današnje Privredne banke, prikazuje građane okupljene oko informacijskog stupa. U potpisu stoji da su građani glavne informacije "dobivali s oglasa oblijepljenih na stupovima. Tu su se mogle naći svakojake informacije. Od promjene voznih redova, najava za kazališne predstave i liste strijeljanih osoba". Ova fotografija i njezin potpis najbolje ilustriraju ono što sam rekao na početku teksta o tome kako u ovoj "fotomonografiji", koju pisac predgovora želi spasiti naslovom "Slike života, slike smrti", zapravo nema ni života ni smrti. Kad bi bilo jednog bilo bi i drugog. A u Zagrebu je, da o drugim dijelovima Hrvatske ne govorimo, bilo smrti, ali ne one koja ide uz život kakav se sugerira u naslovu ove "fotomonografije". No tu se smrt niti slika niti potpisuje. Ona je, valjda po uzoru na stanje našeg današnjeg novinarstva, koje karakterizira uređivački četverored: red političkog skandala, red kolumni, red seksa i pomodnosti te red crne kronike i sporta, svrstana među informacije o voznom redu i rasporedu kazališnih predstava. I to označena kao "liste strijeljanih osoba"! I kao što se iz "voznih redova" ne vidi do kakvih je promjena u njima došlo, tako se ni iz "lista strijeljanih osoba" ne vidi da li je kod njih došlo do nekih promjena i ukoliko jeste zašto se to dogodilo.

 

Tako se ne vidi da li je jedan od prvih strijeljanih u Zagrebu, kuhar hotela "Esplanade", Dušan Zelembaba (kojem je inkriminiran verbalni delikt govorenja protiv "nove vlasti"), živ ili mrtav. Isto vrijedi i za Budislava Borjana, koji je zbog "komunističke propagande" strijeljanjem oslobođen daljnjeg izdržavanja zatvora u lepoglavskoj kaznionici. Budući da nisu strijeljane, već premlaćene, to se s još manje sigurnosti može reći za zagrebačke trafikantice, sestre Zdenku i Rajku Baković. Uostalom kao i za sve one koji su nakon oružanog napada na ustašku patrolu kod Botaničkog vrta ili nakon diverzije u restoranu "Medulić", koji je služio kao menza njemačkih oficira, bili pohapšeni bilo kao "izvršitelji" bilo kao "intelektualni začetnici", a koji su strijeljani bilo u Dotršćini bilo u Rakovu Potoku. "Lista strijeljanih osoba" ne spominje ni Ivana Vidnjevića, predsjednika pokretnog prijekog suda, koji je već 1942. proslavljao nekoliko hiljada presuda strijeljanjem, među kojima i presudu dr. Pavlu Lončaru, profesoru retorike na Bogoslovnom fakultetu, zbog toga što je kod vlasti protestirao zbog progona i ubojstava Srba.

 

Eto, takva mogu biti "sredstva priopćavanja". Uvijek ih nešto razdvaja od života i smrti – jedanput liste drugi put top-liste.

 

Jedna ideologija zamijenila drugu?

 

Nakon što su 1945. jedni otišli, a drugi došli, trgovi su se ponovo počeli puniti političkim skupovima, pa je "u vrlo kratkom vremenu jedna ideologija zamijenila drugu. I jedna i druga totalitarna". A što se vidi po tome što su "imale sličan način komuniciranja s narodom. Veliki skupovi, parade i masovke". Istina, ova nova je ženama uzela "strane žurnale" i osigurala da "ravnopravno s muškarcima sudjeluju u izgradnji socijalističkog društva" te uvela "ravnopravnost između latinice i ćirilice", kao što je ona prva valjda ženama osigurala "strane žurnale", a Srbima "uzela ćirilicu".

 

Dakle, nije jedan život, kao što sugerira naziv ove "fotomonografije" zamijenjen drugim, već je samo jedna ideologija zamijenila drugu. A život, kao i mi koji se ogledamo u njegovim slikama, mi smo valjda samo objekt ideologizacije i dezideologizacije. Mi kao da nemamo ideje, uvjerenja, vjerovanja. Mi kao da ne pripadamo ničemu doli golom životu, golom sebi ili goloj naciji. Mi kao da smo tek rođeni ili tek što smo umrli. Mi kao da nemamo svijeta, već samo život. Mi kao da imamo samo ogledala života i one koji potpisuju naše slike u njima. A u kojim se slikama mi nikad nemamo prilike ogledati. Niti ih se osloboditi!

 

I upravo je to ono najgore i najopasnije u ovoj "fotomonografiji", a ne njezina eventualna nostalgičnost prema životu u NDH ili drugačije oživotvorenje povijesti. Ona nas ne samo lišava odgovornosti za naše bivše ideje i njihova djela, već nas čini nesposobnim da budemo odgovorni za naše buduće ideje i njihova djela, a u slavu Nedužnosti Života.

 

Milorad Pupovac

Preuzeto sa: http://www.snv.hr

 

 

 

* КОНТАКТ -:_:- KONTAKT *
:  :  :
Copyright 2004 SPC - Dalmatinska Eparhija.

Designed by SeRGio