Sveštenomučenik Filumen Jerusalimski

Novokanonizovani prepodobnomučenik Filumen, čija je kanonizacija izvršena u Jerusalimskoj i Ruskoj Patrijaršiji je imao brata blizanca, starca Elpidija. Danas mi objavljujemo fragmente uspomena njihovih rođaka i bližnjih o braći Hasapis.

Georgije i Magdalina Hasapis iz Orunde su imali trinaest djece. Deset od njih su ostali živi, od toga dvojica braće blizanaca Sofoklis i Aleksandar su postali monasi. Jedan od njih Elpidije je okončao svoj put na sv. Gori u Novom Skitu, a drugi Filumen je ritualno ubijen od strane Judeja-fanatika u Svetoj Zemlji i pribrojan je liku svetih. Na njihovom rodnom ostrvu Kipru njih pominju sve ove godine, naročito u Orundi i Nikoziji u manastirima Stavrovuni i Maheras. Početkom 1980-ih godina kiparski novinar Klitos Joanidis je sabrao uspomene rođaka prepodobnomučenika Filumena i jeromonaha Elpidija. O njima uvijek govore zajedno.

 

 

Svedočanstvo Penelope Iliadu

 

 

          „Vi ste rođaka starca Elpidija i prepodobnomučenika Filumena i imali ste mogućnost blisko da kontaktirate sa njima. Recite nam nekoliko riječi o svakom.

 

gđa. Penelopa „Mi smo rasli zajedno do 14-godiišnjeg njihovog uzrasta. Ja sam bila šest godina mlađa“.

 

K. J. Aleksandar i Sofoklis su njihova imena?

 

gđa. Penelopa Da. Svakog ljeta ja sam sa svojom tetkom odlazila u selo. Tamo smo mi imali baku koja je bila veoma predana Crkvi. Svako veče ona nam je davala da po redu čitamo Mineje. Na Filumena i Elpidija baba je imala silan uticaj. Oni su više od svih nas slušali nju. I bili su najprimjerniji vjerovatno zato što su bili najstariji.

Moja dva brata su bila iz mnogodjetne porodice. Od 13 djece, troje su umrli, a 10 ostali živi. Njima zbog toga niko nije mnogo udjeljivao pažnju. Oni su jednom tajno otišli u manastir Stavrovuni, sami, pješke. Tada im je bilo 14 godina. Nama su rekli da su Alekos i Sofokl pobegli od kuće u manastir. Njihovi roditelji su bili Božiji ljudi i to su lako primili.

 

K. J. Kako su zvali vašu tetku, majku braće?

 

gđa. Penelopa Magdalina, a tetka Jorgis. Kada su oni saznali o odlasku djece u manastir, oni su smatrali grehom da ih odu dovesti kući, jer su djeca htjela da sebe posvete Bogu. I sama braća, kada su im predložili da se vrate u Nikoziju nisu pristali i u manastiru su proveli oko pet godina. Nisu se vraćali u grad jer su smatrali da je svijet pun greha.

Kada su jednog od njih zaboljele oči iguman im je rekao: „Vi trebate otići u Nikoziju“. Oni su tada došli i mi smo se sreli. Meni je tada bilo 13 godina i ja sam išla u srednju školu. Nakon dugog vremena ja sam ih videla. Dva monaha! Sa bradama! Veoma kratko su oni ostali u gradu. Posle su se vratili u Stavrovuni i nismo bili u kontaktu. Tada nije bilo telefona. Njihovi roditelji su se uvjerili da su zaposve predali svoju djecu u ruke Božije.

 

Nedugo zatim iz Jerusalima na Kipar su došli monasi. Jedan od njih se, koliko ja pamtim, zvao Paladije. On ih je video i čuo. Braća su imali divnu kosu. Kada su oni pjevali moglo se misliti da pjevaju anđeli. Tada je on rekao da će ih uzeti sa sobom da ih obrazuje. Ja se sjećam da je to bilo 1933.-1934. god.

Oni su stigli u Jerusalim i tamo su završili Svetogrobsku školu. Oba su htjeli da uče bogoslovlje. No patrijarh im je rekao:,,Dovoljno“. I tada je Elpidije otišao na Kipar, odakle se blagodareći hodatajstvu Aleksandrijske patrijaršije obreo u Africi. On je pošao tamo da bi zaradio novac za školovanje. Posle je on otišao u Rusiju pa u Englesku, a zatim u Atinu, gdje je služio u Crvenom krstu.

A Filumen je ostao u Palestini. „Kada ćete doći?“, pitao je moju majku koja je 5–6 puta išla zajedno sa mojom tetkom u Svetu Zemlju i one su živjele kod oca Filumena. I meni je poručivao: „Reci Penelopi i njenom mužu (on se veoma lepo odnosio prema mome mužu) neka dođu i ja ću ih primiti. Mene muči griža savjesti, što ja nisam otišla njemu.

Život oba brata blizanca je bio svet. Kada je Elpidije, kao iguman manastira Maheras, dolazio kod nas kući, ja se ne sjećam da se on bilo kada žalio ili bilo koga osuđivao ili o bilo kome bilo šta govorio.

I 1952.g. kada smo se susreli sa ocem Elpidijem i ocem Filumenom u Prodromu, ja sam vidjela da oni vole jedan drugoga! Oni su bili pravi blizanci i dušom djeca Carstva. Oca Filumena su ubili na njegov imendan 29.novembra 1979.g.

 

K. J. Da li ste čuli o tome šta je o. Elpidije osjetio na Svetoj Gori taj momenat kada su mu Jevreji zaklali brata?

 

gđa. Penelopa:  Da, u taj momenat Elpidije je osjetio, da se nešto unutar njega razdjelilo (raspuklo) na dva djela. Kada su otvorili grob oca Filumena, iz njegovog mrtvog tjela se širilo blagouhanije po čitavom kraju.

 

K. J. On je sebe osvetio mučeništvom?

 

gđa. Penelopa: I danas čini čudesa. Čitavi životi oca Elpidija i oca Filumena bili su posvećeni Bogu. Oni nisu imali ništa, osim rase. U naše teško vrijeme savjetovali su: „Molite se Bogu“. Ja sam bila zadivljena njihovom vjerom. To je prekrasno-vjerovati u Boga. Vjerovati potpuno - „Blaženi siromašni duhom“. Oni su bili mirni duhom. Ja ih nikad nisam vidjela u gnjevu, oni se nikada nisu razdraživali jedan na drugoga. Brate, brate - bilo je njihovo jedinstveno obraćanje jednog prema drugome.

 

Iz uspomene Georgija Iliadu

 

Moje prisnopamjatne ujake, oce Elpidija i Filumena ja sam upoznao ljetom 1952.g. Ja sam tada bio učenik osnovne škole i pamtim, kao da je to bilo juče, utisak, koji su oni ostavili na nas. Oni su bili krotki, dobri, radosni i zajedno sa tim strogi. Kada su oni govorili ili gledali na nas mi smo osjećali njihovu beskonačnu ljubav prema nama. Od 1952.g. do kraja života oca Filumena nisam susreo. Posle tog žestokog ubistva ja sam zamolio komadić njegove rase, koja je bila na njemu u momentu mučeništva. Taj mali komadić miomirisne tkanine ja sam poklonio sinu.

 

Svedočanstvo starca Elpidija

 

Mog brata oca Filumena je ubio Jevrej u Jerusalimu. I patrijarh je neprestano tražio da daju njegovo tijelo koje se nalazilo 5 dana na medicinskoj ekspertizi. Tijelo nisu davali. A kada su dali, lik o. Filumena je bio blistav. Ja nisam mogao otići na opelo zbog strašne vremenske nepogode.

O. Filumen je bio čovek blagorodne duše, on je tvorio dobra djela svima. On nikoga nije uvredio za 46 godina koliko je živio usred tog mnogoljudnog svjeta. Često se on pravio jurodiv i tako se „skrivao“ od ljudi. On je iscjeljivao mnoge Arape, bjesnovate, ali je skrivao to. On je bio izabranik Božiji i Bog ga je primio. O kada bi i nas Gospod udostojio mučeničkog vijenca.

 

 

prevod sa ruskog:

iguman manastira Krke

arhimandrit German (Bogojević)

 

 

 

* КОНТАКТ -:_:- KONTAKT *
:  :  :
Copyright 2004 SPC - Dalmatinska Eparhija.

Designed by SeRGio