Ne dirajte moju ruševinu!

Poznati zadarski ugostitelj Savo Kovačević smatra da je cilj uklanjanja ruševina zatiranje posljednjeg dokaza da su Srbi ikada živjeli u Zadru i okolici. S njim se slaže Đoko Šuša, nekada zadarski a danas novosadski građevinar: "Rekao sam svojima: kada umrem, radite što hoćete, ali onu ruševinu ne dirajte i onu zemlju ne prodajite".


Grad Zadar počeo je uklanjati ruševine osamdesetak objekata koji se u službenim dokumentima najčešće zovu "ratnim ruševinama", iako se uglavnom radi o bivšim obiteljskim kućama zadarskih Srba. Uz dozvolu vlasnika, do sada su uklonjena dva objekta. Zasigurno će se naći još ljudi koji neće imati ništa protiv da im se zemljišta očiste od ostataka nekadašnjih domova, kako je prije gotovo godinu dana uprava grada i najavila, a o čemu su "Novosti" već pisale. Međutim, nisu rijetki ni oni koji ovakvu odluku gradskog poglavarstva, na čelu s gradonačelnikom Zadra Zvonimirom Vrančićem, smatraju skandaloznom.


- Cilj uklanjanja ruševina naših kuća, koje su minirane i opljačkane devedesetih, jest da se s tih prostora ukloni i posljednji dokaz da su Srbi tamo živjeli. Kao da nas nikada nije tamo bilo, a naše su obitelji na prostorima oko Zadra živjele stoljećima - komentirao je informaciju o skorom uklanjanju ruševina svoga doma i restorana nekada poznati zadarski ugostitelj Savo Kovačević. Priču o protjerivanju zadarskih obitelji Kovačević i Šuša i miniranju njihovih domova "Novosti" su donijele u siječnju, kada je vijest o uklanjanju ruševina bila još svježa.

Đoko Šuša, nekada zadarski a danas novosadski građevinar, posebno emotivno proživljava ovu situaciju:


- Još uvijek ne vjerujem da netko u pravnoj državi može tako nešto raditi. Ako je privatno vlasništvo nepovredivo, otkud pravo gradonačelniku da uklanja ruševine moje kuće? Ne želim obnovu. Ako su već ukinuli moje pravo na odštetu, onda neka ostave stanje ovako kakvo je sada. Neka svi vide kako smo prošli i što su nam uradili "nepoznati počinitelji"!

I danas dobro žive, ali...


Za vrijeme Jugoslavije, Šuše su bili bogata obitelj. Imali su bagere, kamione, strojeve svih vrsta, koji su radili po cijeloj zemlji. Vjerojatno su i zbog toga, ali i zbog ogromnog stambenog kompleksa, što je kod nekih očito budilo neke druge komplekse, mnogima bili trn u oku. Za vrijeme kolektivnog nacionalističkog ludila, koje je Zadar zahvatilo devedesetih, našli su se na udaru, skupa sa stotinama drugih sugrađana. Duh tog vremena najbolje ocrtava poznati događaj od 2. svibnja 1991, kada je razularena rulja poharala zadarski poluotok i porazbijala na desetke kioska, radnji, kafića, restorana i drugih objekata u vlasništvu tvrtki iz Srbije i Zadrana srpske nacionalnosti.



Tog ljeta pritisci, prijetnje i napadi na članove obitelji Šuša bili su svakodnevni. Kulminacija se zbila 21. kolovoza, kada su im zapucali po kući. Uskoro je odjeknula eksplozija, koju su ukućani čudom preživjeli. No, napadači su uspjeli u svom naumu, jer su Šuše ujutro sjeli u automobil i zauvijek otišli. Onima kojima se gadilo živjeti s njima, nije se gadilo, u tjednima koji su uslijedili, sustavno pljačkati kuću. Svaki komad posuđa, namještaja, svaka daska, pločica, utikač, sve što se moglo istrgnuti, oteti i ukrasti, vrijedni "osloboditelji" nisu poštedjeli.

- Teško mi je govoriti o tome kako doživljavam sve što se dogodilo i sve što nam se događa. Mi smo situirani ljudi. I danas u Srbiji, kao nekada u Zadru, imamo firmu, još veću. Zapošljavamo puno ljudi, dobro radimo i dobro živimo, ovo nije pitanje novca. Što da vam kažem? Svaki put kada sanjam, ali baš svaki put sanjam svoju kuću. Ne sanjam je ovakvu kakva je danas, nego onakvu kakva je bila. A bila je lipa moja kuća. I velika. Imala je 1.800 kvadrata i mali bazen. Za dicu. Pola meni, a pola pokojnom bratu. I sada vi mene pitate kako mi je?! Nikako mi je! - govori Đoko Šuša, dok mu glas podrhtava.

- Rekao sam svojima: kada umrem, radite što hoćete, ali onu ruševinu ne dirajte i onu zemlju ne prodajite. Ono mora ostati naše, pa makar bili i kruha gladni!


Mnogi neće razumjeti ovakav stav. Mnogi neće shvatiti otkuda pravo obitelji Šuša da odbije ponuđenu obnovu, a ponuđeno im je osamdesetak umjesto nekadašnjih 1.800 kvadrata. Međutim, ove je ljude teško prevariti, pogotovo na način na koji to pokušava zadarsko poglavarstvo. Kod njih priča o glodavcima ne prolazi.

"Ovo nije akcija koja je usmjerena protiv bilo koga, pogotovo ne protiv naših sugrađana srpske nacionalnosti. Mi ne dijelimo kuće po nacionalnosti, jer nacionalnost vlasnika ruševine nije bila kriterij koji nas je ponukao na akciju. Cilj ove akcije je zaštita javnog zdravstva i zdravlja građana Zadra. Stručnjaci su procijenili koje su ruševine potencijalno opasne za zdravlje ljudi i one će biti uklonjene i to temeljem zakona o vlasništvu, čiji nam je članak broj 32 omogućio ovu odluku. Iako je riječ o privatnom vlasništvu, ova je akcija potpuno zakonita", riječi su Ivane Dadić, glasnogovornice u zadarskom poglavarstvu, koja kaže kako su kuće, prema tvrdnjama eksperata, legla raznih glodavaca i pune zmija te kao takve izuzetno opasne.

Neuzvraćena ljubav prema domovini


Vaš je reporter prije nekoliko dana obišao obje kuće, onu Save Kovačevića i onu Đoke Šuše. Valjda zato što je po pitanju zmija i glodavaca totalni amater, nije uočio ništa osim gušterice u kući Save Kovačevića, koja je iskočila iz udžbenika engleskog jezika, jedne od rijetkih stvari koje su preživjele pljačku. Osim toga, ispred njegovog bivšeg restorana danas je pečenjara! Čovjek godinama prodaje piliće, očito nesvjestan da radi na izvoru zaraze. Kako je moguće da je, pored ostataka restorana koji su proglašeni leglom zaraze, godinama uredno produžavao dozvolu za rad? Kako nikome iz famoznih sanitarnih službi nije palo na pamet zabraniti mu djelatnost? Uostalom, ako je u Zadru osamdeset mjesta na kojima se legu zmije i glodavci, molimo odgovor na pitanje koliko je u ova dva desetljeća bilo ugriza ili napada pacova, zmija i sl.? Odgovora nema, umjesto njih tu je fraza o zaštiti zdravlja. O zaštiti zdravog razuma, koji upozorava na to da se radi o najobičnijoj prevari, ni riječi.


Dok čeka odgovore sanitarnih inspektora, Kovačević sanjari. Prisjeća se lijepih trenutaka u svom restoranu, koji je otvorio 1968. Kada priča o poslu, zaboravi na sve muke.


- Malo prije napada na nas, negdje u proljeće 1991, obnovio sam kuhinju. I sada me prozivaju da sam četnik! U mom dosjeu nema niti jednog prekršaja, radio sam desetljećima, pekao sam više jagnjetine dnevno nego što je danas peče cijeli Zadar! Da sam znao što slijedi, zašto bih kupovao novu kuhinju? Nove aparate nisam stigao ni upaliti, a sada kažu da sam organizirao pobunu. A ja i danas plačem za svojim restoranom i za svojim Zadrom. Ja sam ovdje u Srbiji izbjeglica. Tu sam išao na zanat i sanjao povratak svaki dan. Ja san dite sa sela, iz Zagore. I danas sanjan moju Zrmanju, moje selo. Hrvatska je moja domovina i ja je volin najviše na svitu, ali ono što se meni dogodilo najobičniji je državni teror.


Kovačević se tjednima opirao protjerivanju. Čak i kada je shvatio da ga policija neće zaštititi, dapače, da mu osobe u uniformi policije i vojske pucaju po kući i postavljaju eksploziv, pokušao je ostati.

- Pita me policajac na koga sumnjam, a kada sam mu kazao da sam vidio ljude u njegovoj uniformi da mi pucaju po kući, ušutio je. Oni mene nisu vidjeli, ali ja njih jesam. Bilo je to 28. kolovoza 1991. Inspektori na uviđaju pravili su se ludi, provocirali su me, tvrdili da je riječ o ratnoj šteti. Kada sam ih upitao odakle je došla granata, jer je bilo nemoguće da granata pogodi to mjesto gdje je bio postavljen eksploziv, prestali su. Međutim, onda je došla i ta noć kada su mi u kuću upala dvadesetorica. Naoružani i uniformirani, odmah su mi udarili ženu, mene su zgazili, bio sam sav plav. Nakon toga, konačno sam se predao i pobjegao.


Sve se odvijalo po uhodanoj proceduri


Najtužniji dan u životu Save Kovačevića bio je 15. ožujak 1992. Tada su mu prijatelji javili da mu je kuća minirana. Potpuno je uništen restoran, a nevjerojatno velika količina eksploziva odvalila je dobar dio trokatnice Kovačevićevih. Gradske tvrtke tada su, umjesto tjeranja zmija i glodavaca, sudjelovale u tjeranju Srba, svojih susjeda i sugrađana.

- Sve se odvijalo po uhodanoj proceduri. Najprije policija blokira cestu. Onda dođu mineri. Redovno je bila riječ o obučenim ljudima, jer na susjednim kućama nije bilo veće štete. Iza eksplozije dolaze bageri i drugi strojevi, kao i vozila u vlasništvu nekog javnog poduzeća. Oni bi očistili cestu i okolicu i život je mogao ići dalje - kaže Kovačević.

Odbijen im je zahtjev za obnovu, jer su tužili Hrvatsku tražeći odštetu. Kao što je poznato, na inicijativu Vladimira Šeksa promijenjen je zakon koji je predviđao odštetu za slučajeve poput opisanih, tako da je njihova tužba postala besmislena i mogli su dobiti obnovu. Mogli su, ali do danas nisu.

Saša Kosanović
Foto: Jovica Drobnjak

 

 

 

* КОНТАКТ -:_:- KONTAKT *
:  :  :
Copyright 2004 SPC - Dalmatinska Eparhija.

Designed by SeRGio